Revr-1777/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1777/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz I., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. d.o.o. iz O., zastupanog po punomoćnici J. B., odvjetnici iz O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž- 2019/13-2 od 20. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-82/10-25 od 9. listopada 2012., ispravljena rješenjem istog suda posl. br. Pr-82/10-28 od 12. studenoga 2012., u sjednici održanoj 11. listopada 2016.,

r i j e š i o j e :

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska (ispravljena) presuda kojom je:

a) u st. I. izreke, tuženik obvezan platiti tužitelju „na ime naknade neimovinske štete“ 32.150,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 8. travnja 2010. do isplate,

b) u st. II. izreke, tuženik obvezan platiti tužitelju „na ime naknade za tuđu pomoć i njegu“ 4.032,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 12. listopada 2007. do isplate,

c) u st. III. izreke, odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu:

- 13.690,00 kn „na ime nematerijalne štete“ sa zatraženim zateznim kamatama,

- 1.728,00 kn „na ime materijalne štete za tuđu pomoć i njegu“ sa zatraženim zateznim kamatama,

- 767,00 kn mjesečno počev od 15. kolovoza 2009. „na ime izgubljene zarade“ sa zatraženim zateznim kamatama,

d) u st. IV. izreke, tuženik obvezan platiti tužitelju trošak parničnog postupka od 5.323,10 kn,

e) u st. V. izreke, odbijen „u preostalom dijelu zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa.“

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a i naznačujući je kao "izvanrednu reviziju". Predlaže da revizijski sud o „pravnim pitanjima zauzme stav i predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da je revizija „nedopuštena jer nisu ostvarene pretpostavke za izvanrednu reviziju“. Traži naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

U konkretnom slučaju nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili o sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa: predmet spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi mu štetu (imovinsku i neimovinsku) koju trpi zbog ozljede zadobivene na radu u štetnom događaju od 12. travnja 2007. - pa time (tzv. redovna) revizija u smislu čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a nije dopuštena.

Dopuštenost tzv. izvanredne revizije ocjenjuje se primjenom odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik je reviziju podnio i kao izvanrednu, na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, te u njoj postavio pitanja:

1/ „Da li poslodavac može odgovarati za štetu koja je na radu pričinjena redniku, ako je radnik grubo povrijedio pravila rada na sigurni način i koristio opasno sredstvo iako je imao drugo adekvatno sredstvo rada na raspolaganju? (samoincijativno je izabrao način rada i sredstva rada koja predstavljaju povećanu opasnost iako je osposobljen za rad na siguran način i iako je imao na raspolaganju adekvatna sredstva rada, koja ne predstavljaju povećanu opasnost?)“,

2/ „Da li doprinos radnika nezgodi uslijed grube nepažnje može biti procjenom suda različita od podijeljene odgovornosti pola/pola?“,

te u odnosu na prvo postavljeno pitanje istakao „da u tom slučaju treba biti oslobođen od odgovornosti, odnosno da se doprinos radnika šteti mora utvrditi u 100% iznosu“, a u odnosu na drugo postavljeno pitanje da „je svaki omjer drugačiji omjer od pola/pola paušalna procjena koja ovisi od paušalne ocjene svake osobe koja sudi i može biti u istim slučajevima različita, jer nije mjerljiva i ne može se preispitati parametrima, jer ih nema, što dovodi do neujednačenosti sudske prakse u istim situacijama“.

Međutim, samo time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 3. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, tuženik nije i postupio prema navedenim odredbama.

Podnesenu reviziju valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:

- da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog (konkretno određenog) suda ili sudskom (konkretno određenom) praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga zbog kojih bi trebalo ujednačavati primjenu prava ili promijeniti postojeću sudsku praksu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

U konkretnom slučaju, revizija revidenta u suštini svodi se samo na isticanje navedenih pitanja i razloga (obrazloženja) njegova shvaćanja da je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo - sve prema utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno samo na izlaganje razloga shvaćanja da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti (uz zaključak da je tužitelj u cijelosti odgovoran za nastalu štetu) ili djelomično (uz zaključak da je tužitelj suodgovoran „u omjeru od pola/pola“).

Polazeći od prethodno navedenog, a budući:

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo uz konstataciju (navod) da postoje pitanja: mora se raditi o pravnim pitanjima o kojima ovisi ne samo odluka u konkretnom sporu (pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na ta pravna pitanja) - nego koja bi (ovdje odlučno) ujedno bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ali i takva da bi revizijski sud na njih mogao dati određeni odgovor - koji ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog slučaja pojedinačno (kao u konkretnom slučaju),

- da se navodi u predmetnoj reviziji odnose samo na način odlučivanja u ovome sporu prema činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja i je li pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu - u pravilno vođenom postupku,

valja prihvatiti da revizija tuženika nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

Konkretno:

- revizija u svezi s u njoj naznačenim pitanjima ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu su pitanja postavljena u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom (i to konkretiziranog suda i konkretizirane prakse: konkretizacija kojih je potrebna za dopuštenost izvanredne revizije - sve kako bi se mogla ocijeniti istinitost razloga revizije na koje se revident poziva, prvenstveno glede postojanja proturječne prakse), odnosno zašto bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,

- revizijski sud (zbog toga) ne nalazi da bi u svezi s navodima iz revizije i postavljenim pitanjima imao ili mogao ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

Uostalom, osporena drugostupanjska odluka nije ni donesena na temelju zauzetog stava o nekom prijepornom postupovnopravnom ili materijalnopravnom pitanju u svezi razloga na kojima revident temelji reviziju - a koje bi bilo u suprotnosti s nekim drugim načelnim shvaćanjem, već samo na temelju ocjene konkretnog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava na takvo činjenično stanje, a u svezi takve ocjene izvanrednoj reviziji nema mjesta.

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a).

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 11. listopada 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.