Gžp-319/2015-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžp-319/2015

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Sovjetke Režić, kao predsjednice vijeća, te sutkinje izvjestiteljice Verice Franić i Blaženke Rilov Ćurin, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz S., zastupane po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S., protiv tužene C. o. d.d. S., radi povećanja rente, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pnš-433/13 od 16. siječnja 2015, u sjednici vijeće održanoj dana 2. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-433/13 od 16. siječnja 2015. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev, kao i u odluci o trošku pod točkom III. izreke.

II. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje da se obveže tuženu na isplatu iznosa od 154.363,00 kuna, te počevši od 1. svibnja 2014. pa u buduće isplatu rente u mjesečnom iznosu od 4.015,00 kuna, a sve sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki I. izreke te presude. Točkom II. izreke usvojen je drugi podredni tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezana tužena isplatiti tužiteljici iznos od 243,00 kuna, te počevši od 1. svibnja 2014. pa u buduće isplaćivati joj mjesečnu rentu u iznosu od 2.907,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u toj točci izreke presude.

Točkom III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak. Žali se tužiteljica pobijajući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i odluku o trošku, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači podredno ukine, potražujući trošak žalbenog postupka.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi povećanja rente na ime izgubljene zarade.

Svoj zahtjev tužiteljica je utemeljila na odredbi članka 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) koji je primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 33/05, 41/08 i 125/11).

U ovoj fazi postupka nije sporno da je tužiteljica ozlijeđena u prometnoj nezgodi u veljači 1977., kada je pohađala II. razred srednje upravne škole, zbog ozljeda zadobivenih u toj nezgodi kod tužiteljice je zaostalo trajno umanjenje životnih aktivnosti zbog čega nije sposobna za rad pa gubi zaradu, kao što nije sporna ni suodgovornost tužiteljice u nastanku ovog štetnog događaja od 15%, te nije sporno da joj tužena s ovog osnova već plaća mjesečnu rentu po sudskoj nagodbi i u visini plaće NKV radnika.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi koju od onih bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je tužena sudskom nagodbom sklopljenom u postupku vođenom pod poslovnim brojem IP-4644/99 obvezana tužiteljici plaćati rentu na ime izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 2.300,00 kuna počevši od 1. siječnja 2000. pa u buduće, a što je određeno prema visini plaći NKV radnika,

- da tužiteljica i dalje nije sposobna za rad,

- da tužiteljicu pripada mjesečna renta s osnove izgubljene zarade u visini prosječne plaće NKV radnika, a ne neto plaće radnika SSS,

- da su se od sklapanja navedene sudske nagodbe temeljem koje tužena isplaćuje rentu tužiteljici znatnije izmijenile okolnosti jer su se troškovi života znatno povećali, na što ukazuju podaci o prosječnim neto plaćama zaposlenih kroz ovo razdoblje.

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda suprotno žalbenim navodima svoj osnov imaju u sadržaju provedenih dokaza koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a pa ih tako prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Na temelju tih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 195. stavka 2. i članka 196. ZOO-a kada je mjesečnu rentu tužiteljice na ime izgubljene zarade utvrdio prema visini plaće NKV radnika a o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužiteljice.

S tim u vezi, žaliteljici je odgovoriti kako je tužiteljici renta za koju se povećanje potražuje predmetnom tužbom bila određena u visini plaće NKV radnika obzirom na tužiteljičinu stručnu spremu i utvrđenja iz ranijih postupaka.

Neosnovano tužiteljica u žalbi ističe kako joj je tužena dužna u obliku rente naknaditi onu štetu koju ona trpi zbog toga što bi da nije teško stradala u ovoj prometnoj nezgodi stekla višu kvalifikaciju odnosno SSS, a time i veću plaću, jer tužena u postupku osnovano ukazuje na opravdane razloge za sumnju u to da bi tužiteljica da nije teško stradala završila srednju upravnu školu koju je tada pohađala.

Naime, prema spisu priloženim ispravama tužiteljica je srednju upravnu školu upisala 1972. a ova prometna nezgoda bila je 1977. odnosno kada je tužiteljica navršila 19 godina pa je tako ona po redovnom tijeku stvari trebala završiti školovanje prije ove nezgode, dok tužiteljica nije dokazala da je izvjesno kako bi ona da nije bilo ove nezgode stekla višu kvalifikaciju odnosno SSS.

Stoga, tužiteljica svojim žalbenim navodima ničim ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja kao i zaključak po prvostupanjskom sudu o tome da tužiteljicu ne pripada mjesečna renta u visini plaće radnika SSS, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, te prihvati drugi podredni tužbeni zahtjev.

Glede preostalih žalbenih navoda žaliteljici je odgovoriti kako u žalbi ne može isticati to da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o svim zahtjevima odnosno da nije odlučeno o prvom podrednom tužbenom zahtjevu kod odredbe članka 339. ZPP-a.

Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati te ne proturječi sama sebi i razlozima presude i ne postoji proturječnost između onoga što se u presudi navodi sa sadržajem zapisnika o izvedenim dokazima pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tužiteljica u žalbi.

Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud cijeneći odredbu članka 154. stavka 2. i odredbu članka 155. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 166. stavka 1. ZPP-a obzirom da ista nije uspjela sa svojom žalbom.

U izloženom, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Splitu 2. travnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Sovjetka Režić, v. r.