I Kž-328/1997-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-328/1997-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Ane Garačić, Josipa Budinskog i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 40. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbi županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu od 27. svibnja 1997. broj: KT-496/9, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. veljače 1997. godine, br. K-134/95, u sjednici održanoj 25. siječnja 2000., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragana Novosela,

r i je š i o je:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. A. M. i T. G. na temelju odredbe čl. 340. toč. 3. ZKP/93 oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv života i tijela, teškom tjelesnom povredom iz čl. 40. st. 1. i 3. KZRH, koje je činjenično opisano u njezinoj izreci.

Na temelju odredbe čl. 91. st. 1. ZKP/93 određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude pravodobno je podnio žalbu državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženici su podnijeli odgovore na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se njegova žalba kao neosnovana odbije i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući na temelju odredbe čl. 360. st. 1. i 2. ZKP/93, u pisanom podnesku od 21. kolovoza 1997. godine, br. KTŽ-618/97, predložio je da se usvoji žalba županijskog državnog odvjetnika.

Žalba je osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, žalitelj osnovano ukazuje kako je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da između postupanja optuženika A. M. i T. G. te smrti ošt. I. V. nema uzročne veze. Iz obrazloženja prvostupanjske presude je razvidno daje sud na temelju ocjene nalaza i mišljenja vještaka liječnika prof. dr. D. Z. i prof. dr. J. Š. utvrdio da je ošt. I. V. umro uslijed posljedica razdora slezene i njezinog krvarenja u "prvom i drugom vremenu". Međutim, utvrđenje suda prvog stupnja kako je ozljeđivanje oštećenika (razdor slezene) nastupilo u prometnoj nezgodi je, za sada pogrešno i ne temelji se na ocjeni cjelokupnog dokaznog materijala.

Unatoč tome, što je ošt. I. V. 1. VIII. 1994. godine prilikom traženja liječničke pomoći u Općoj bolnici "Sveti duh" izjavio da je nastradao kao suvozač u prometnoj nesreći, ali, s obzirom na utvrđeno stanje stvari iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je 29. srpnja došlo do fizičkog sukoba između optuženika i oštećenika, te, kako iz iskaza svjedoka N. B.-V. proizlazi da njezin suprug nije povrijeđen u prometnoj nesreći (list 78 i 118), sud prvog stupnja je pogrešno utvrdio tu odlučnu činjenicu, kada je za temelj svog utvrđenja uzeo samo spomenutu izjavu oštećenika. Očigledno se nameće zaključak da je oštećeniku bilo nezgodno da prizna kako je ozlijeđen u tučnjavi.

Osim toga, navedeno stajalište suda prvog stupnja ne može se zasnivati niti na okolnosti što su vještaci liječnici (dr. Z. i dr. Š. - list 92 i 132) u svojem mišljenju naveli kao mogući alternativni način nastupanja ozljede povrjeđivanje u prometnoj nezgodi. To zato što su vještaci, prije svega, dali mišljenje da je razdor slezene prouzrokovan jakim udarcem nekim tupotvrdim sredstvom kao što je jaki udarac nogom obuvenom u cipele. No ovaj bitni dio nalaza i mišljenja vještaka sud uopće nije ocijenio kao dokaz sam za sebe, a niti u povezanosti zajedno s drugim dokazima. Tako i sam opt. A. M. u svojoj obrani navodi da je oštećenika nogom okrznuo po obrazu, dok opt. T. G. izričito navodi daje vidio kada je opt. A. M. dva ili tri puta nogom udario ošt. I. V., dok je ovaj ležao na tlu, s time da je iskazao kako je prvi udarac bio u lice, zbog kojeg je I. V. prokrvario nos, a druga dva udarca bila su u tijelo oštećenika. Upravo zato, on opt. T. G., prema njegovoj izjavi, se ustao ispred svog kafića i došao do mjesta sukoba te odgurnuo opt. A. M. kod I. V., kod čije je glave M. stajao. Isto tako svjedoci Z. K. (72, 119), L. R. (75, 120), B. K. (74), koji su bili očevici događaja, jer se u njihovom društvu nalazio ošt. I. V., su u svojim iskazima određeno i okolnosno iskazali i opisali sukob između optuženika i oštećenika kao i uzrok tog sukoba. Iz njihovih iskaza proizlazi da su oni vidjeli kada je opt. A. M., nakon prethodnog sukoba u kojemu je oštećenik strgao retrovizor s njegovog motora, ponovno došao iz susjednog kafića do stola, gdje je oštećenik sjedio u društvu s navedenim svjedocima, te je sa stolicom prevrnuo oštećenika preko žardinjere na tlo i udarao ga nogama, a ubrzo da je došao i opt. T. G. koji, da je također nogama udarao oštećenika.

Međutim, sud uopće nije ocjenjivao iskaze ovih svjedoka kao i drugih saslušanih svjedoka (B. B., I. Č., M. M., T. A. i I. G.).

Osim navedenog sud nije ispravno ni potpuno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka liječnika (dr. Z. i dr. Š.), kada je došao do zaključka da na temelju njih nije u mogućnosti na izvjestan način utvrditi kada i kako je došlo do povrede oštećenika.

Naprotiv, suprotno ovom stajalištu suda prvog stupnja, iz dokaznog materijala je razvidno daje već prilikom obdukcije utvrđeno kao moguće vrijeme nastanka traume slezene, noć između 29. i 30. srpnja 1994. (list 84). Isto tako, i vještak prof. dr. D. Z. je u istražnom postupku dovoljno određeno iskazao da je ozljeda slezene mogla nastati jakim udarcem noge, ali i na drugi način, uključujući i prometnu nesreću, što znači da svaki od mogućih načina mora imati svoj temelj u utvrđenom stanju stvari. I u pogledu vremena nastanka ozljede vještak je dovoljno određen, jer je dao mišljenje da je ozljeda mogla nastupiti 29. srpnja 1994. (list 92).

Očigledno je, da zaključci prvostupanjskog suda nemaju uporišta u izvedenim dokazima, jer nije savjesno ocijenio dokazni materijal. Da bi se prometna nesreća mogla uzeti kao uzrok ozljeđivanja oštećenika, tu okolnost sud je trebao utvrditi na siguran način i tek nakon utvrđenja svih okolnosti eventualne prometne nesreće, vještak liječnik bi mogao dati mišljenje o nastanku ozljede. Prema tome, iskaz vještaka liječnika da je ruptura slezene kod oštećenika mogla nastati i u prometnoj nesreći je samo jedna općenita pretpostavka mogućnosti, koja nije ničim konkretizirana u ovom slučaju.

Slijedom navedenog ne može se prihvatiti ni konačni zaključak prvostupanjskog suda, da je oštećenik ozljedu zadobio u prometnoj nesreći, jer da to proizlazi iz povijesti bolesti. Naime, iz životnog iskustva poznato je da do ovakve ozljede suvozača (rupture slezene), može doći u teškim prometnim nesrećama u kojima, po prirodi stvari dolazi prije svega i do teških ozljeda vanjskih dijelova tijela, prije svega glave, a zatim ruku i nogu. I konačno sud prvog stupnja je trebao utvrditi kakav kontakt tijela suvozača i s kojim dijelom automobila bi trebao nastati da bi došlo do rupture slezene bez vidljivih vanjskih povreda kože.

Zbog svega navedenog osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a nisu osnovani navodi optuženika u odgovorima na žalbu kojima se pridružuju neosnovanim zaključcima suda prvog stupnja kako je oštećenik tjelesnu ozljedu zadobio u prometnoj nesreći.

Stoga je, ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud, prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP ukinuo presudu suda prvog stupnja i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Na ponovnom suđenju sud je dužan otkloniti učinjene pogreške, izvesti sve postupovne radnje i dokaze te ih savjesno ocijeniti, raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj Vrhovni sud. Izvedene dokaze dužan je savjesno ocijeniti, svaki dokaz pojedinačno i zatim u međusobnoj povezanosti i na taj način istinito i potpuno utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, koju treba valjano obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP.

Na temelju svega navedenog riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 25. siječnja 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

Milan Gudelj v.r.