Revr-1028/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1028/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. d.o.o. S., kojeg zastupaju punomoćnici D. M. i F. I. Ž., odvjetnici u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda Zadru broj Gž-2044/11-2 od 7. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-3876/10 od 16. lipnja 2011., u sjednici održanoj 11. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja prvog stupnja kojom je suđeno:

„1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da radni odnos koji je zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 30. ožujka 2009. godine između tužitelja T. B., kao radnika i tuženika I. d.o.o. S. kao poslodavca nikada nije prestao.

II. Slijedom utvrđenja iz toč. I. izreke ove presude dužan je tuženik I. d.o.o. S. omogućiti tužitelju T. B. rad na radnom mjestu voditelja hrane i pića, odnosno ako je prestala potreba za obavljanjem toga posla tužitelju predložiti sklapanje ugovora o radu pod

će za razdoblje od 11. siječnja izmijenjenim okolnostima, kao i isplatiti tužitelju naknadu pla

2010. godine do 31. svibnja 2010. godine u sveukupnom bruto iznosu od 48.264,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta kojoj je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate i to:

- na bruto iznos od 7.000,00 kuna od 15. veljače 2010. godine

- na bruto iznos od 10.316,00 kuna od 15. ožujka 2010. godine

- na bruto iznos od 10.316,00 kuna od 15. travnja 2010. godine

- na bruto iznos od 10.316,00 kuna od 15. svibnja 2010. godine

- na bruto iznos od 10.316,00 kuna od 15. lipnja 2010. godine

kao dana dospijeća pa do isplate, sve u roku od 8 dana.“

2. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da ne postoji radni odnos između tužitelja-protutuženika i tuženika- protutužitelja s danom 28. siječnja 2010. godine.“

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.305,00 kuna u roku od 8 dana.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu, tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti i tužitelju dosuditi trošak parničnog postupka i trošak sastava revizije. Podredno je tužitelj predložio reviziju prihvatiti, ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje da radni odnos koji je zasnovao s tuženikom ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 30. ožujka 2009. nije prestao, zahtjev da sud tuženiku naloži vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto voditelja hrane i pića, odnosno ako je prestala potreba za obavljanje toga posla tužitelju predložiti sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu plaće za razdoblje od 10. siječnja 2010. do 31. svibnja 2010. u ukupnom bruto iznosu od 48.264,00 kune sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da su tužitelj i tuženik 30. ožujka 2009. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja odjela hrane i pića u Hotelu I. u B. m., kojim je ugovorena plaća tužitelja u iznosu od 10.216,67 kuna;

- da je tužitelj 30. rujna 2009. dobio pisanu obavijest tuženika o tome da je njegovo radno mjesto ukinuto i da je njegov zadnji radni dan u ulozi voditelja hrane i pića 30. rujna 2009.;

- da nakon 30. rujna 2009., kada mu je direktor rekao da više ne mora dolaziti na posao, tužitelj više nije dolazio na posao;

- da je tužitelj 2. listopada 2009. došao u hotel, predao uniformu i karticu;

- da je tužitelj 5. listopada 2009. tuženiku podnio dopis koji po svom sadržaju predstavlja zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa;

- da tuženik nije odgovorio na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 5. listopada 2009., a da tužitelj nije u daljnjem roku od 15 dana tužbom zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa;

- da je tuženik tužitelju uz dopis od 26. siječnja 2010. dostavio radnu knjižicu;

- da je tuženik protiv dopisa od 26. siječnja 2010. tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava 8. veljače 2010. na koji tuženik nije odgovorio pa je tužitelj podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari,

sudovi su ocijenili da je tužitelj kod tuženika radio do 30. rujna 2009. te da je na zahtjev tuženika tužitelj prestao raditi 1. listopada 2009., što je zapravo predstavljalo faktičnu povredu prava iz radnog odnosa tužitelja, jer je prema ocjeni sudova tuženik tužitelju 30. rujna 2009. dao usmeni otkaz ugovora o radu. Sudovi također ocjenjuju da se u slučaju usmenog otkaza ugovora o radu radi o nedopuštenom otkazu ugovora o radu koji je suprotan kogentnim odredbama čl. 112. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR), ali da radnik u i slučaju usmenog otkaza ugovora o radu mora tražiti zaštitu svojih prava u smislu odredbi čl. 129. st 1. i st. 2. ZR. Budući da je tužitelj tuženiku 5. listopada 2009. podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, na koji tuženik nije odgovorio, tužitelj je morao u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pa kako tužitelj nije sudu podnio tužbu u prekluzivnom roku propisanom odredbom čl. 129. st. 2. ZR sudovi su ocijenili da je tužiteljev radni odnos kod tužitelja prestao 1. listopada 2009., kada je tužitelj prestao dolaziti na posao pa su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika i tužiteljev zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća.

Tužitelj u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u reviziji svojim navodima opširno obrazlaže taj revizijski razlog. Budući da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj revizijski sud nije mogao uzeti u obzir činjenične navode tužitelja iznesene u reviziji niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg je tužitelj također istaknuo u reviziji treba reći da revident u reviziji nije određeno naveo i obrazložio razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog tog revizijskog razloga što je bio dužan učiniti u smislu odredbe čl. 386. ZPP. Stoga ovaj sud tužiteljeve neobrazložene razloge u pogledu revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava nije uzeo u obzir u smislu odredbe čl. 368. ZPP.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. rujna 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.