Revr-492/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 492/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Ljubice Munić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz Č., kojeg zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u O., protiv tuženika S. d.o.o. O., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u O., radi otkaza ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4004/07 od 15. svibnja 2008. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena, presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-190/07 od 18. srpnja 2007., u sjednici održanoj dana 9. prosinca 2008.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tuženika se djelomično prihvaća te se djelomično preinačuju presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4004/07 od 15. svibnja 2008. i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-190/07 od 18. srpnja 2007. u dijelu kojim je određen sudski raskid ugovora o radu i tuženiku naložena isplata i sudi:

Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim se traži sudski raskid ugovora o radu između tužitelja i tuženika od 8. 8. 2002. s danom 29. 4. 2004. i zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu tri prosječne mjesečne plaće prije otkaza ugovora o radu u visini od 8.640,00 kn.

II. U ostalom dijelu revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

III. Tuženik S. d.o.o. O. je dužan tužitelju B. R. naknaditi troškove cjelokupnog postupka u iznosu od 5.295,00 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"Utvrđuje se nedopuštenom odluka tuženika S. d.o.o. O., od 29. travnja 2004. g. kojom je tužitelju B. R. iz Č., otkazan ugovor o radu sklopljen 8. kolovoza 2002. Sudski se raskida ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika, 8. kolovoza 2002. godine s danom 29. travnja 2004.

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati tri prosječne mjesečne plaće prije otkaza ugovora o radu u visini od 8.640,00 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

S viškom tužbenog zahtjeva od tri mjesečne plaće u visini od 8.640,00 kn tužitelj se odbija kao neosnovanim.

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova postupka isplati iznos od 14.335,00 kn sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

"I/ Žalba tuženika na presudu djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, a žalba tužitelja na presudu se odbija kao neosnovana, pa se presuda suda prvog stupnja:

a) potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu (st. 1, 2 i 3. izreke) i u pobijanom odbijajućem dijelu (st. 4. izreke),

b) preinačuje u odluci o trošku tako da preinačena glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 13.335,00 kn, sve u roku od 8 dana."

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače ili ukinu.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije.

Revizija je djelomično osnovana.

U pogledu dijela pobijane presude koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu i isplatu iznosa naknade štete

Odluku u naprijed navedenom dijelu nižestupanjski sudovi temelje na odredbama čl. 123. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR).

Prema odredbi čl. 123. st. 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosima i na način kako je to navedeno u toj zakonskoj odredbi.

Čl. 123. st. 2. ZR je propisano da odluku iz st. 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Konačno, prema odredbi čl. 123. st. 3. ZR poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu na način iz st. 1. i 2. ovog članka podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

Iz sadržaja navedenih odredaba jasno proizlazi da se navedene zakonske odredbe primjenjuju u slučaju kad zbog nedopuštenosti odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu radni odnos nije prestao, pa tada sud svojom odlukom određuje prestanak radnog odnosa (sudskim raskidom) i primjenom navedenih odredaba odlučuje o zahtjevu za naknadu štete. Međutim, u ovom predmetu je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu koji je dao tuženik zbog toga što je radni odnos, već prije donošenja odluke poslodavca, prestao otkazom ugovora o radu koji je dao tužitelj – radnik u smislu čl. 114. st. 1. ZR. Zbog toga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba čl. 123. ZR jer se odlukom suda ne može raskidati ugovor o radu koji je već prestao.

Prema tome u tom dijelu su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredaba čl. 123. ZR, pa je na temelju čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) odlučeno kao u izreci pod I.

U pogledu dijela pobijane presude koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu koji je dao tuženik kao poslodavac

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident navodi da je u ovom predmetu već prije donošenja pobijane odluke bila donesena presuda koja je bila ukinuta rješenjem drugostupanjskog suda. Revident prigovara da se u novoj odluci prvostupanjski sud nije pridržavao stajališta izraženog u drugostupanjskom rješenju, a da se niti drugostupanjski sud u pobijanoj odluci nije držao svog ranije izraženog pravnog stava.

Na takav prigovor treba odgovoriti da je u smislu odredbe čl. 377. st. 1. ZPP prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je drugostupanjski sud upozorio u svom rješenju, ali nije vezan za izražene pravne stavove drugostupanjskog suda. Također, prema odredbama čl. 357. – 377. ZPP koje uređuju postupak drugostupanjskog suda po žalbi, nije određeno niti da bi drugostupanjski sud bio vezan za svoje ranije pravne stavove izražene u ukidnim rješenjima. Prema tome, nižestupanjski sudovi, na način na koji ukazuje revident, nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Zbog toga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

I sam revident u reviziji smatra da je predmetni ugovor o radu između stranaka prestao prije donošenja odluke tuženika o otkazu ugovora o radu, jer da je ugovor o radu prestao otkazom tužitelja, pa da je odluka tuženika "bila u potpunosti bespredmetna". Zbog toga revident prigovara u reviziji da nije trebalo odlučivati o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, već da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja.

Na takav prigovor treba odgovoriti da postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, pa se takav prigovor niti ne može razmatrati u žalbenom ili revizijskom postupku. Zbog toga ni prigovor revidenta u tom pravcu nije od značaja.

Obzirom da u konkretnom slučaju odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nije bila dopuštena, što i sam revident ne osporava, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 114. ZR odbijanjem tog dijela tužbenog zahtjeva.

Zbog toga je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci pod II.

Odluka o troškovima cjelokupnog postupka pod III. temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 9. prosinca 2008.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v. r.