Gž x-263/2013-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžx-263/2013-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Amare Trgo, predsjednice vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. K., iz S., zastupanog po punomoćnici V. V., odvjetnici u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj IIP-1405/07 od 21. siječnja 2013., na sjednici vijeća održanoj dana 10. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj IIP-1405/07 od 21. siječnja 2013. u dijelu pod točkom II. izreke i sudi:

1.Tuženiku se nalaže iz osnove naknade nematerijalne štete, pored pravomoćno dosuđenog iznosa od 200.000,00 kuna, isplatiti tužitelju daljnji iznos od 200.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 21. siječnja 2013. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

2. U ostalom dijelu za više zatraženi iznos naknade nematerijalne štete od dosuđenog za iznos od 600.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2007. do isplate tužbeni zahtjev se odbija.

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje o parničnom trošku pod točkom II. izreke rješenja Općinskog suda u Splitu broj IIP-1405/07 od 21. siječnja 2013.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 200.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21. siječnja 2013. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik u roku od 8 dana isplati:

-iznos od 800.000,00 kuna (razlika preko 200.000,00 kuna do 1.000.000,00 kuna) zajedno sa zateznom kamatom od 30.03.2007. do isplate;

-zatezne kamate na dosuđeni iznos od 200.000,00 kuna za razdoblje od 30.03.2007. do 20.01.2013."

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"I. Oslobađa se tužitelj obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

II. Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove."

Protiv prvostupanjske presude i rješenja o parničnom trošku žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Predmet spora je naknada nematerijalne štete zbog fizičkih bolova, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, povrede slobode i prava osobe i straha zbog zadržavanja tužitelja u V. Z. L. u S. gdje je bez ikakve pravne osnove tužitelj odveden 19. kolovoza 1992. i zadržan do 28. kolovoza 1992. te je psihički i fizički mučen od strane T. V. i D. B. U postupku je utvrđeno da su T. V. i D. B. pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu broj K-93/04 od 2. ožujka 2006., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IKž-456/06-13 od 6. veljače 2007., proglašeni krivima zbog fizičkog i psihičkog mučenja, između ostalih, i tužitelja u V. Z. L. u S. u razdoblju 19. kolovoza 1992. do 28. kolovoza 1992., na način da su tužitelja tukli nogama i rukama po glavi posebno po ušima i cijelom tijelu i ponižavali, prisiljavali ostale zatvorenike da prljavim zatvorskim krpama "osvježavaju" tužitelja po licu, očima, ušima i jeziku, noževima prijetili da će mu odsjeći uši, cijev pištolja gurali mu u usta, a prilikom ispitivanja priključivali ga na izvor inducirane električne energije tzv. "poljski telefon", šakama mu čupali vratne mišiće, prisiljavali ga da se u zatvorskom dvorištu svlači gol i šmrkovima ga polijevali vodom, što su ponavljali kroz više navrata kroz vrijeme od 10 dana te je T. V. izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina, a D. B. kazna zatvora u trajanju od sedam godina za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – djelo označeno i kažnjivo po članku 120. stavku 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

S obzirom da su T. V. i D. B. bili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga u vojnoj službi za štetu koju je pretrpio tužitelj odgovara Republika Hrvatska prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03), a prema članku 2. navedenog zakona Republika Hrvatska odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za štetu koja nema karakter ratne štete.

Prema odredbi članka 200. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08), sud će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, povrede slobode i prava osobe i strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina i trajanje bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete, neovisno o naknadi materijalne štete, a i kad nje nema.

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka neurologa dr. A. M. proizlazi da se ne može sa sigurnošću utvrditi da bi neurološke promjene kod tužitelja bile isključiva posljedica trauma zadobivenih tijekom zatočeništva u V. Z. L. u S. te da s neurološkog motrišta nisu nastupile trajne promjene koje bi bile uzročno direktno povezane sa zlostavljanjem u inkriminiranom razdoblju. Vodeća simptomatologija je ORL-oška pa bi procjenu jačine i trajanja boli koje je trpio tužitelj i eventualnih trajnih posljedica trebao utvrditi liječnik vještak otorinolaringolog, što tužitelj nije predložio.

Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka psihijatra dr. I. U., iako u spisu nedostaje zdravstveni karton tužitelja, a prvi nalazi o depresivnom stanju tužitelja se spominju u studenom i prosincu 2002. te u siječnju 2003.. kada se spominje Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), na temelju dugogodišnjeg sudskopsihijatrijskog iskustva vještak je mišljenja da su se uslijed visokog stresnog stanja kroz koje je tužitelj prolazio u kritičnom razdoblju od 19. do 28. kolovoza 1992., kao i kod pretrpljenih fizičkih i psihičkih zlostavljanja, kod tužitelja razvile posljedice u psihičkom smislu u vidu kroničnog PTSP-a, s trajnim promjenama osobnosti. Navedeno trajno utječe na smanjenje životne aktivnosti tužitelja. Tužitelj je doživio teške povrede osobnog integriteta vezane za oštećenja fizičkog funkcioniranja i to u visini od 60%. Tužitelj je trpio strah jakog intenziteta tijekom 4-5 tjedana, strah srednjeg intenziteta 3-4 mjeseca, a strah lakog intenziteta do 10 mjeseci, a i u buduće će se javljati strahovi blagog intenziteta, posebno povezano s ponovnim proživljavanjem doživljenih stresnih situacija koje procjenjuje do tjedan dana godišnje. Kod tužitelja postoji smanjenje opće životne aktivnosti od 25%.

Uzimajući u obzir naprijed navedeno prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo odbijajući tužbeni zahtjev radi naknade nematerijalne štete preko iznosa od 200.000,00, za iznos od daljnjih 200.000,00 kuna, s obzirom na jačinu i trajanje fizičkih bolova, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, pretrpljeni strah, povredu slobode i prava osobe, u smislu odredbe članka 200. ZOO-a.

Naime, tužitelju, s obzirom na jačinu i trajanje fizičkih bolova, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, pretrpljeni strah, povredu slobode i prava osobe te nalaz i mišljenje sudskog vješta psihijatra dr. I. U., pripada pravična novčana naknada nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 400.000,00 kuna. S obzirom da je tužitelju pravomoćno dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 200.000,00 kuna tužitelju pripada daljnji iznos od 200.000,00 kuna.

Radi toga je djelomično prihvaćena žalba tužitelja jer su žalbeni navodi tuženika u pogledu visine naknade nematerijalne štete djelomično osnovani i prvostupanjska presuda je, u smislu odredbe članka 373. stavka 1. točka 3. ZPP-a, preinačena u dijelu pod točkom II. izreke na način da je tuženiku naloženo iz osnove naknade nematerijalne štete, pored pravomoćno dosuđenog iznosa od 200.000,00 kuna, isplatiti tužitelju daljnji iznos od 200.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 21. siječnja 2013. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. U ostalom dijelu za više zatraženi iznos naknade nematerijalne štete od dosuđenog za 600.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2007. do isplate tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

Temeljem odredbe članka 166. stavka 2. u svezi s odredbom članka 154. stavka 2. ZPP-a. odlučeno je da s obzirom na postignuti uspjeh u postupku svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Radi toga je, temeljem odredbe članka 380. stavka 1. točke 2. ZPP-a, odbijena žalba tužitelja protiv odluke o parničnom trošku kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom II. izreke.

U Splitu, 10. listopada 2014.

Predsjednica vijeća:

Amara Trgo, v. r.