Rev-650/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 650/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sucu Damiru Kontrecu, u pravnoj stvari prvotužitelja S. Đ. iz V. i drugotužitelja M. V. iz V., koje zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv prvotuženika Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, Z., kojeg zastupaju punomoćnici I. B. i N. V., drugotuženice I. B. iz Z. i trećetuženika N. V. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-2046/09-3 od 17. siječnja 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru br. P-537/09 od 9. srpnja 2009., 18. travnja 2012.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da solidarno isplate prvotužitelju iznos od 24.110,68 kn, te drugotužitelju iznos od 25.586,31 kn, sve sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a ujedno su tuženici obvezani tužiteljima solidarno nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 5.360,00 kn, sa zateznom kamatom od 9. srpnja 2009. do isplate.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda, te su tužitelji u cijelosti odbijeni s postavljenim zahtjevima, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno izjavili reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), dakle izvanrednu reviziju budući da revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP prema vrijednosnom kriteriju nije dopuštena, a ne radi se niti radnom sporu u kojem se pobija odluka o otkazu ugovora o radu ili utvrđenju radnog odnosa, a niti je drugostupanjski sud presudu donio primjenom odredbe čl. 373. a i 373. b ZPP.

Na reviziju su odgovorili prvo i drugotuženici, te se ističe da tužitelji nisu tražili od tuženika kao svojih punomoćnika zaštitu ustavnih prava, radi čega se predlaže reviziju odbiti. Revizija tužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava

– trebalo preispitati sudsku praksu.

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavaka za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Tužitelji u ovom predmetu zahtijevaju naknadu štetu od tuženika zbog toga što isti nisu pravovremeno podnijeli ustavnu tužbu.

U konkretnom slučaju tužitelji su postavili sljedeća pitanja:

1) Da li punomoćnik stranke (u konkretnom slučaju tužitelja) nemarno postupa kada umjesto ustavne tužbe na pravomoćnu presudu podnese reviziju, iako je vrijednost predmeta spora ispod 100.000,00 kuna, a Ustavni sud u istovrsnim predmetima ukine presude, predmete vrati na ponovno odlučivanje, i u tim istovrsnim postupcima tim tužiteljima bude prihvaćen tužbeni zahtjev, te da li u tom slučaju za taj propust odgovara poslodavac punomoćnika (u konkretnom slučaju prvotuženik)?

2) Da li je drugostupanjski sud dužan obrazložiti zašto odbija tužbeni zahtjev u odnosu na svakog tužitelja, a u konkretnom slučaju da li je drugostupanjski sud dužan obrazložiti zašto je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika?

Glede prvog pitanja valja naglasiti da navedeno pitanje nije materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana, već se radi u biti o činjeničnom pitanju, a zbog takvog pitanja izvanredna revizija nije dopuštena. Naime, pitanje da li je punomoćnik stranke postupao nemarno ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, odnosno o činjenicama.

Što se pak tiče drugog pitanja, isto je određeno postavljeno, ali glede tog pitanja nisu navedeni razlozi zbog čega bi navedeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a niti pak od odgovora na postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom predmetu. Naime, tvrdnja je revidenata da drugostupanjski sud nije obrazložio zbog čega je odbio zahtjev u odnosu na prvotuženika, no iz obrazloženja drugostupanjske presude jasno proizlazi da ne postoji uzročna veza između nastale štete i radnji drugo i trećetuženika, pa slijedom toga ne postoji niti odgovornost prvotuženika kod kojeg su drugo i trećetuženici zaposleni. Stoga niti glede tog pitanja izvanredna revizija nije dopuštena.

Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392. ZPP.

U Zagrebu, 18. travnja 2012.

S u d a c :

Damir Kontrec, v.r.