UsIrs-169/2014-10 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 3 UsIrs-169/14-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja O. V., Upravnog odjela ureda Načelnika, koju zastupa opunomoćenik A. O., protiv tuženika Službeničkog suda u Zadarskoj županiji, Zadar, Božidara Petranovića 8, uz sudjelovanje zainteresirane osobe A. L., radi lake povrede službene dužnosti, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 28. veljače 2017., a objavljene 8. ožujka 2017.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Službeničkog suda u Zadarskoj županiji, Zadar, KLASA:UP/II-114-01/14-01/03, URBROJ: 2198/1-15-14-3 od 3. studenog 2014., kao neosnovan.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem Službeničkog suda u Zadarskoj županiji, Zadar, KLASA:UP/II-114-01/14-01/03, URBROJ: 2198/1-15-14-3 od 3. studenog 2014. u točci I. izreke, usvojena je žalba žaliteljice A. L. službenice raspoređene na radno mjesto viši stručni suradnik – tajnik Općinskog vijeća i Načelnika, izjavljena protiv Rješenja O. V., Upravnog odjela ureda Načelnika, KLASA:UP/I-114-01/14-01/08, URBROJ: 2198/12-01-14-3 od 7. kolovoza 2014.

Točkom II. izreke, poništeno je Rješenje O. V., Upravnog odjela ureda Načelnika, KLASA:UP/I-114-01/14-01/08, URBROJ: 2198/12-01-14-3 od 7. kolovoza 2014. Točkom III. izreke riješeno je da se poništavaju sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem O. V., Upravnog odjela ureda Načelnika, KLASA:UP/I-114-01/14-01/08, URBROJ: 2198/12-01-14-3 od 7. kolovoza 2014., koje je poništeno osporavanim rješenjem tuženika, u točci I. izreke, utvrđeno je da službenica A. L. raspoređena na radno mjesto viši stručni suradnik - tajnik Općinskog vijeća i Načelnika, nije izvršila službenu radnu obvezu prisustvovanja manifestaciji „U. na V.“ održanoj dana 19. travnja 2014. godine u suorganizaciji O. V., čime da je počinila laku povredu službene dužnosti neizvršavanja službene obveze utvrđene člankom 58. Pravilnika o radu (Službeni glasnik, 03/12), kao i Pravilnikom o protokolu i manifestacijama u organizaciji O. V. (Klasa: 011-01/13- 01/01, URBROJ: 2198/12-13-1).

Točkom II. izreke istog, riješeno je da se radi počinjenja lake povrede službene dužnosti neizvršavanja službene obveze utvrđene člankom 58. Pravilnika o radu, službenici sukladno članku 66. istog Pravilnika, izriče novčana kazna u visini 10% plaće isplaćene u mjesecu kolovozu, odnosno u visini 10% plaće službenice za mjesec srpanj.

Točkom III. izreke istog, riješeno je da je službenica dužna uplatiti iznos iz točke II. ovog rješenja u roku od 8 (osam) dana od primitka rješenja, dok je točkom IV. izreke istog, riješeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu, osporavajući zakonitost i pravilnost rješenja jer da se isto temelji na pogrešno utvrđenim činjenicama te iz razloga što da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Tužitelj navodi da je Načelnik O. V. nadležan sukladno članku 48. Statuta O. V. (Službeni glasnik O. V., broj: 11/09,12/09, 2/11, 2/13), Zakona o lokalnoj i područnoj regionalnoj samoupravi (Narodne novine, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13), Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj: 86/08, 61/11), kao izvršno tijelo O.

V. i čelnik tijela donositi pojedinačne akte O. V. kojima rješava o pravima i obvezama iz radnih odnosa službenika i namještenika te da u tu svrhu donosi potrebne pravilnike i odluke. Da ostaje nejasno na kojim pravnim temeljima tuženo tijelo temelji svoje zaključke o prekovremenom radu koji bi bio u suprotnosti s propisima o radu jer da je O. V., u konkretnom slučaju poslodavac koji je ovlašten ocijeniti i procijeniti kada je potrebno od službenika i namještenika zatražiti povećan angažman u svrhu što uspješnijeg poslovanja i boljitka O.

V. Tužitelj nadalje navodi da je neprihvatljivo mišljenje tuženika kako se ne radi o situacijama u kojima je O. V. bila ovlaštena za donošenje takvih akata te da je potpuno nejasno iz kojih razloga tuženik smatra da se obveza prisustvovanja na manifestacijama ne bi mogla podvesti pod slučaj prijeke potrebe. Da organizacija takovih manifestacija iziskuje materijalne troškove za O. V. i naravno da je od prijeke potrebe da službenici i namještenici koji predstavljaju O. V. budu prisutni na manifestacijama. Da je za tužitelja neprihvatljivo mišljenje tuženika da službenica nije bila na propisan način obaviještena o službenoj obvezi, kao i da bi takva obveza bila protivna Zakonu o radu.

Da je u ovom predmetu nesporno da se radi o lakoj povredi službene dužnosti službenice koja u obavljanju službe svjesno i namjerno krši dužnosti iz službeničkog odnosa propisane navedenim pravilnicima, a koje ponašanje službenika da je nužno sankcionirati budući da se radi o propustima u obavljanju službe te da se takvim ponašanjem službenice dovodi u pitanje efikasno funkcioniranje službe jer da se prilikom odbijanja postupanja sukladno unutarnjim aktima Općine službenica ponašala suprotno pravilima ponašanja u obavljanju službe.

Da su Pravilnici na kojima se temelji rješenje o lakoj povredi službene dužnosti doneseni od strane ovlaštene osobe te da pred niti jednim nadležnim tijelom nije osporavana niti da je osporena njihova zakonitost, iz kojeg razloga su na snazi u O. V. i obvezuju službenike i namještenike O. V. Također navodi da nije točno da prvostupanjsko tijelo nije vodilo računa o pravilima postupanja budući da je postupalo sukladno odredbama unutarnjih akata O. V. donesenih od izvršnog tijela, čelnika tijela, dakle na temelju akata zasnovanih na zakonskim odredbama koji su na snazi.

Da je postupak postupanja propisan podzakonskim aktima sukladno navedenim pravilnicima, a s kojim pravilnicima i odlukama da su službenici i namještenici upoznati preko Internet stranice, kao i preko oglasne ploče Općine, a ukoliko se ukaže potreba i usmenim putem. Da ovakvim postupanjem tuženo tijelo pokušava potpuno neosnovano obezvrijediti ovlaštenje općinskog načelnika kao čelnika tijela da svojim odlukama i pravilnicima ustrojava općinsku upravu i donosi pravila ponašanja službenika i namještenika koji čine općinsku upravu te da osporavanim rješenjem omogućuje imenovanoj službenici da neosnovano izbjegava izvršavanje svojih službeničkih obveza.

Da tuženo tijelo u niti jednom segmentu nije uzelo u obzir odredbe unutarnjih akata O. V. te da se, po mišljenju tužitelja, potpuno neosnovano upustio u tumačenje potrebe prisustvovanja službenika na manifestacijama na što, po mišljenju tužitelja, tuženo tijelo nije ovlašteno. Da svaki pojedinačni akt donesen od izvršnog tijela Općine proizvodi pravni učinak dok ga netko ne ospori, a predmetni Pravilnik da nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama, da je na snazi i da obvezuje službenike i namještenike te da se ponašanje službenika i namještenika u lokalnoj samoupravi, kao i organizacija posla propisuje unutarnjim aktima jedinica lokalne samouprave, a što da je u konkretnom slučaju i učinjeno u skladu sa zakonskim normama.

Stoga je predložilo da sud poništi osporavano rješenje tuženog tijela Službeničkog suda u Z. KLASA:UP/II-114-01/14-01/03, URBROJ: 2198/1-15-14-3 od 3. studenog 2014. i sve njegove pravne posljedice.

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 14. travnja 2015. u cijelosti je osporilo tužbene navode tužitelja, u bitnom navodeći da su prava, obveze i odgovornosti službenika i namještenika u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava i obveza službenika i namještenika, uređena Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Da članak 3. stavak 3. navedenog Zakona propisuje kako se na pitanja koja nisu uređena ovim ili posebnim zakonom, propisima donesenim na temelju zakona ili kolektivnom ugovorom, primjenjuju opći propisi o radu pa da se slijedom navedene zakonske odredbe na prekovremeni primjenjuje Zakon o radu kao opći propis. Tuženo tijelo je također navelo da niti Pravilnik o unutarnjem redu pa ni Pravilnik o radu Općine Vir (Službeni glasnik Vir, broj: 03/12) nisu propisali postupak te situacije u kojima prekovremeni rad službenika može biti uveden. Da sukladno Zakonu o radu poslodavac prekovremeni rad može koristiti samo u iznimnim i nepredvidivim situacijama koje nije mogao izbjeći, poput primjerice naglog povećanja opsega poslova s kratkim rokovima izvršenja. Također je navelo kako je Pravilnikom o unutarnjem redu i Pravilnikom o radu O. V. popisano kako je tjedno radno vrijeme službenika 40 sati te raspoređeno od ponedjeljka do petka, iz čega proizlazi kako je svaki raspored izvan toga prekovremeni rad službenika i namještenika. Nadalje, da iz opisa poslova radnog mjesta službenice A. L., a koji su navedeni u Pravilniku o unutarnjem redu ne proizlaze sudjelovanje ili organizacija bilo kakvih protokolarnih manifestacija pa da joj stoga niti prekovremeni rad za poslove koji joj nisu u opisu radnog mjesta, ne može biti naložen. Kao dokaz na navedeno, tuženo tijelo se pozvalo na Izvadak iz Pravilnika o unutarnjem redu O. V. ( Službeni glasnik O. v., broj: 03/12). Stoga je predložilo da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovanu.

Na ročištu održanom pred ovim sudom 29. studenog 2016. koje je održano u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji svoj izostanak nije opravdao, opunomoćenik tužitelja je osporio navode tuženika iz odgovora na tužbu, ističući da je o. V. kao poslodavac ovlaštena ocijeniti i procijeniti kada je potrebno od službenika zatražiti povećani angažman; da je u opisu poslova radnog mjesta službenice A. L. navedeno da ista obavlja tajničke, protokolarne poslove i druge poslove po nalogu pročelnika i načelnika iz čega da proizlazi da je bila obvezatna izvršiti radnu obvezu prisustvovanja na manifestaciji pa da je stoga netočan stav tuženika da se službenici nije mogao naložiti prekovremeni rad jer da u opisu radnog mjesta ne proizlazi sudjelovanje i organizacija protokolarnih manifestacija. Da upravo načelnik kao čelnik tijela svojim odlukama i pravilnicima ustrojava općinsku upravu i donosi pravila ponašanja službenika i namještenika pa da su shodno tome i doneseni Pravilnik o protokolu i manifestacijama u organizaciji O. V., kao i Odluka o obveznoj nazočnosti službenika i namještenika O. V. na Manifestacijama u organizaciji o. V. Da su Pravilnici i Odluke na kojima se temelji rješenje o lakoj povredi službene dužnosti, doneseni od strane ovlaštene osobe, da nije osporena njihova zakonitost, da su na snazi te da obvezuju sve službenike. Da prisustvovanje na istima predstavlja službenu obvezu i da se evidentira u evidencijama O. V. koje se odnose na prisustvovanje službenika na radu, a prema kojima se isplaćuje plaća. Da je Pravilnikom o unutarnjem redu propisano da će načelnik posebnim Pravilnikom regulirati prava i obveze, a time i odgovornosti iz službeničkog i radnog odnosa koja nisu utvrđena tim Pravilnikom iz kojeg razloga da je načelnik i donio Pravilnik o radu kojim se detaljno reguliraju povrede službene dužnosti i druga pitanja, pa da je tako u Prijelaznim i završnim odredbama Pravilnikom o unutarnjem redu utvrđeno da će se na sva pitanja službeničkih odnosa koja nisu uređena Pravilnikom urediti posebnim Pravilnikom što je neophodno iz razloga opsežnosti uređivanja svih prava i obveza u jednom Pravilniku, a što da je i učinjeno Pravilnikom o radu. Stoga je predložio da sud usvoji tužbu tužitelja.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela koji je ovom sudu dostavljen uz odgovor na tužbu te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

Rješenjem ovog suda poslovni broj 3 UsIrs-169/14-6 od 7. prosinca 2016. Sud je zbog dopune dokaznog postupka ponovno otvorio raspravu zaključenu 29. studenog 2016., a sve u skladu s odredbom članka 39. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj:20/10,143/12 i 152/14, dalje ZUS-a) te je odlučio pozvati službenicu A. L., kao zainteresiranu osobu, da sudjeluje u predmetnom upravnom sporu te joj je dostavljena tužba tužitelja, kao i odgovor na tužbu tuženika sa svim prilozima, na očitovanje, a sve u skladu i na temelju odredbe članka 19. st. 3. ZUS-a.

Zainteresirana osoba A. L., dostavila je ovom sudu odgovor na tužbu od 5. siječnja 2017. kojim je u cijelosti osporila tužbene navode tužitelja, navodeći da u cijelosti ustraje u svim navodima koje je navela u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja O. V. od 7. kolovoza 2014., a koju žalbu da je Službenički sud ocijenio kao osnovanu i povodom iste i donio osporavano rješenje. Stoga je predložila da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Na ročištu koje je pred ovim sudom održano 28. veljače 2017. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, a sve u skladu i na temelju odredbe članka 37. st. 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 10/20,143/12 i 152/14, dalje ZUS-a), Sud je u cijelosti obnovio rezultate dosadašnjeg upravnog spora te je nakon što je zainteresirana osoba uključena u predmetni upravni spor te nakon što je ista dostavila odgovor na tužbu koji je dostavljen strankama u sporu, a s obzirom na činjenicu da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, pristupio izvođenju dokaza pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i cjelokupnog spisa tuženog tijela, kao i svih isprava koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Odredbom članka 35. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj: 86/2008 i 61/2011) je propisano da je službenik dužan izvršavati naloge pročelnika upravnog tijela i nadređenog službenika koji se odnose na službu te bez posebnog naloga obavljati poslove, odnosno zadatke radnog mjesta na koje je raspoređen.

Odredbom članka 58. Pravilnika o radu O. V. (Narodne novine, broj: 3/12) su propisane lake povrede službene dužnosti pa je tako među ostalim taksativno navedenim povredama, točkom 7. pod druge lakše oblike neurednog obavljanja radne dužnosti, propisano i ne izvršavanje službene obveze (odbijanje postupanja po nalogu nadređenog službenika). Među strankama je sporno je li službenica A. L. raspoređena na radno mjesto viši stručni suradnik - tajnik Općinskog vijeća i Načelnika, ovdje zainteresirana osoba, počinila laku povredu službene dužnosti neizvršavanja službene obveze odbijanjem postupanja po nalogu nadređenog službenika time što nije prisustvovala manifestaciji „U. na V.“ održanoj dana 19. travnja 2014. godine.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženog tijela, kojim rješenjem je uvažena žalba službenice A. L. raspoređene na radno mjesto viši stručni suradnik - tajnik Općinskog vijeća i Načelnika i poništeno citirano prvostupanjsko rješenje te poništene i sve pravne posljedice koje je prvostupanjsko rješenje proizvelo, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Ovo stoga što je pravilno utvrđenje tuženog tijela da službenica A. L. o službenoj obvezi - radnoj obvezi prisustvovanja manifestaciji u suorganizaciji O. V. pod nazivom „U. na V.“ dana 19. travnja 2014., nije bila propisno obaviještena od strane nadređenog službenika.

Valja istaći da tužitelj u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nije dokazao da je službenica A. L., ovdje zainteresirana osoba, bila na propisan način obaviještena o službenoj obvezi - radnoj obvezi, koja je kao takva propisana odredbama Pravilnika o protokolu i manifestacijama u organizaciji O. V. (Klasa: 011-01/13- 01/01, URBROJ: 2198/12-13-1), Odlukom o obveznoj nazočnosti službenika i namještenika O. V. na manifestacijama u organizaciji O. V. (KLASA: 110-01/14-01/01, URBROJ: 2198/12- 06/01-14-1 od 28. ožujka 2014.), a što je O. V. kao poslodavac tužiteljice bio dužan učiniti. Pravilna je ocjena tuženog tijela da je radna obveza „obvezatne nazočnosti službenika i namještenika manifestacijama kojima je organizator ili suorganizator O. V.; turistička zajednica o. V. ili trgovačka društva u vlasništvu O. V.“ generalni nalog za prekovremeni rad koji se evidentira u evidencijama O. V., koje evidencije se odnose na prisustvovanje službenika i namještenika na radu, a prema kojim evidencijama će se isplatiti plaća za službenike i namještenike sukladno propisima o plaćama i drugim materijalnim pravima, kao i da zahtjev poslodavca za prekovremeni rad mora biti u pisanom obliku, a samo iznimno usmeno ako priroda prijeke potrebe onemogućava poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, a usmeni zahtjev da je poslodavac dužan pisano potvrditi u roku od sedam dana od dana kad je prekovremeni rad naložen, a kako je to propisano odredbama Zakona o radu.

Valja istaći da Zakon o radu ne daje radnicima ovlast odlučivanja ili ocjenjivanja postoji li potreba prekovremenog rada, a koje pravno stajalište je izrazio i Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-412/04 od 12. kolovoza 2004., međutim radnik o istom mora biti pravodobno i u skladu sa Zakonom obaviješten.

Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, kako tužitelj u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, a potom ni u tijeku upravnog spora nije dokazao da je službenica A. L. bila propisno obaviještena o službenoj obvezi - radnoj obvezi, prisustvovanja manifestaciji „U. na V.“ održanoj dana 19. travnja 2014. godine u suorganizaciji O. V., niti je osporio navode imenovane službenice, ovdje zainteresirane osobe, da je u navedeno vrijeme ista bila na godišnjem odmoru, to je po ocjeni ovog Suda pravilna odluka Službeničkog suda u Z. ž., ovdje tuženog tijela, da se način na koji je službenici A. L. naložena radna obveza nazočnost na manifestaciji „U. na V.“ i to usmenim putem i putem službene internetske stranice o. V., može shvatiti kao zahtjev za prekovremeni rad, a koji nije u skladu s odredbama Zakona o radu, radi čega je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je usvojilo žalbu žaliteljice službenice A. L. te poništilo prvostupanjsko rješenje, kao i sve pravne posljedice koje je isto proizvelo.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog suda u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, niti je ostvaren jedan od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti radi čega je valjalo na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10,143/12 i 152/14) odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

U Splitu 8. ožujka 2017.

S U D A C

Leandra Mojtić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić