Revr-2064/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2064/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz D. M., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-716/14-2 od 13. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1526/10 od 17. veljače 2014., u sjednici održanoj 22. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e :

Revizije tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo tužitelju isplatiti na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 89.338,82 kn sa pripadajućom zateznom kamatom te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.615,60 kn (točka I. izreke), a preostali dio tužbenog zahtjeva do zatraženog bruto iznosa od 160.703,07 kn je odbijen (točka II. izreke). Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda kao i protiv odluke o troškovima postupka, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13, dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica je protiv dijela presude kojim je njezina žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači po njoj pobijani dio drugostupanjske presude ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Stranke nisu odgovorile na revizije.

Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena, dok je revizija tuženice neosnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od lipnja 2007. do lipnja 2009.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj radio prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom i blagdanom. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada uvijek nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 89.338,82 kn, a preko tog iznosa do zatraženih 160.703,07 kn tužbeni zahtjev je odbijen. Sudovi su smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, uzeli u obzir da je tužitelju bilo nužno vrijeme od 8 sati za dnevni odmor.

Tužitelj, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni navodi pitanja:

„Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidni rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“

Obrazlažući važnost navedenih pitanja ukazuje na veći broj odluka županijskih sudova u kojima je o navedenim pitanjima zauzeto drugačije shvaćanje.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom navodi pitanja:

„Ima li djelatna vojna osoba, i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 76/07), pravo na uvećanje plaće s osnove dežurstva, kao za prekovremeni rad?

Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata?

Ima li u situaciji kad nije donesen provedbeni propis djelatna vojna osoba pravo na naknadu za rad dulji od punog radnog vremena prema općim propisima?“

Obrazlažući važnost prva dva pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj da je zauzeto stajalište da je "za prekovremeni rad bitno postojanje sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije" te shvaćanje da se "prekovremenim radom ne može smatrati stalni rad", kao i da "životno nije prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno". Nadalje, obrazlažući važnost trećeg pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-791/07 u kojoj da je izraženo stajalište "da nepostojanje pravnog propisa daje pravo tužiteljima po propisu koji je prestao važiti do donošenja novog, niti se novi propis- pravilnik može primjenjivati retroaktivno".

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje i prije i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07).

Za razdoblje do 31. srpnja 2007., dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07), odredbom članka 97. stavak 1. alineja 5. bilo je propisano da je djelatna vojna osoba obvezna obavljati rad dulji od punog radnog vremena tijekom dežurstva. Stavkom 5. istoga članka propisano je da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

Za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07) u članku 97. iza stavka 6. dodan je stavak 7., a koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Propisano je da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme iznimno traje od 8,30 do 16,30 sati te da koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je Pravilnikom raniji Pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da bi rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

U odnosu na pitanja koja postavljaju u podnesenim revizijama, tužitelj i tuženica zapravo ističu da smatraju pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali šesnaest sati rada dnevno, a ne i više od toga (tužitelj), odnosno manje od toga (tuženica).

Pritom tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme dvadeset četiri sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenoga revizije tužitelja i tuženice protiv odluke o glavnoj stvari nisu osnovane pa ih je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

Tužitelj je podnio reviziju i protiv odluke o troškovima postupka.

U sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz članka 400. stavak 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva te samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Stoga protiv odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena, pa je u tom dijelu reviziju tužitelja valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st.1. ZPP-a.

Zagreb, 22. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.