Legislator Case Law & Legislation
Rev-459/2012-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on procedural error and statute of limitations grounds regarding a debt dispute.

Case Number Rev-459/2012-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision against the second-instance judgment confirming a lower court's award of approximately 25,564 EUR. The appellant argued for procedural violations and incorrect application of substantive law, while the respondent did not file a response. The court ruled that the lower courts correctly assessed the statute of limitations and the invalidity of the underlying contract, finding no procedural errors to warrant a retrial.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 392.a st. 1. ZPP; Čl. 371. ZOO: The Supreme Court dismisses a revision if the lower courts properly evaluated all material arguments and if the statute of limitations has expired, thereby precluding the renewal of obligations arising from void contracts.

Keywords

AI generated
revision appeal dismissal statute of limitations void contract restitution procedural error review interest on foreign currency debt invalid contract renewal Croatian Civil Procedure Code

Cited Legislation

AI generated
čl. 392.a st. 1. ZPP
čl. 354. st. 1. ZPP
čl. 375. st. 1. ZPP
u vezi čl. 375. st. 1. ZPP budući je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
čl. 103. st. 1. ZOO
ništav u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO, jer je protivan prisilnim propisima (čl.
čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o osnovama deviznog sustava
ZOO, jer je protivan prisilnim propisima (čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o osnovama deviznog sustava), a posljedica toga je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ništavog ugovora (čl.
čl. 104. st. 1. ZOO
Stoga da je tuženik temeljem čl. 104. st. 1. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio, a to je strana valuta – njemačke marke koja od 1.
čl. 214. ZOO
prosinca 2005.) u skladu s odredbom čl. 214. ZOO.
čl. 348. ZOO
Naime, u situaciji kada je prijašnja obveza ništava obnova (novacija – čl. 348. ZOO) je bez pravnog učinka (čl.
čl. 351. ZOO
ZOO) je bez pravnog učinka (čl. 351. ZOO).
čl. 371. ZOO
Slijedom izloženog, za obveze po ugovorima o zajmu iz 1995., obzirom na rok dospijeća po svakom pojedinom ugovoru, nastupila je zastara prema čl. 371. ZOO (za iznos od 71.698,00 DEM), a kako su to uostalom pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi pa i u tom dijelu zahtjev odbili.
čl. 387. ZOO
Konačno, u situaciji kada tuženik tek u reviziji ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 387. ZOO prema kojoj se zastarijevanje prekida kad prizna dug (st.
čl. 361. ZOO
čl. 362. ZOO
čl. 314. ZOO
čl. 395. st. 3. ZOO

Cited Case Law

AI generated
Rev 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015.
ZOO), a kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015.).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 459/2012-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. D. iz V., kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u V., protiv tuženika H. C. iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2385/09-3 od 3. studenoga 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P- 87/07-53 od 21. srpnja 2009., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-87/07-60 od 20. listopada 2009., u sjednici održanoj 30. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja ispravljenom rješenjem od 20. listopada 2009. suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku H. C. V., Stadion ..., da tužitelju F. D. iz V., ..., isplati iznos od 25.564,59 EUR-a, sa zateznom kamatom plativom u EUR-ima, po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, a koja teče od 20. prosinca 2005.g. do isplate, sve u roku 15 dana, dok se s preostalim dijelom tužbenoga zahtjeva preko dosuđenog tužitelj odbija.

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 108.534,80 kuna, u roku od 15 dana, dok se tuženik odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnoga troška, preko dosuđenoga."

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda ispravljena rješenjem od 20. listopada 2009.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspio u postupku reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP budući je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obrazloženje pobijanih presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o tome zbog čega je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 25.564,59 EUR-a s pripadajućom kamatom, a u preostalom dijelu odbijen. K tomu izreka pobijanih presuda je razumljiva, pa slijedom svega navedenog pobijane presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj pozajmljivao tuženiku tijekom 1995. novac u stranoj valuti (njemačke marke) te da je tuženik na ime pozajmica iz 1995. "ostao dužan" tužitelju 71.690,00 DEM (što je utvrđeno i zapisnikom od 23. veljače 1996. – list 11 spisa),

- da je tužitelj Ugovorom o zajmu od 18. ožujka 2000. (list 7 i 8 spisa) pozajmio tuženiku iznos od 50.000,00 DEM, kako bi tuženik podmirio svoju obvezu prema igraču I. P., s time da je navedeni iznos tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju najkasnije do 20. prosinca 2000., a što nije učinio,

- da iz sadržaja Ugovora od 23. rujna 2000. sklopljenog između tužitelja i tuženika (list 9 spisa) proizlazi da nije riječ o ugovoru o zajmu, već je riječ o činidbi koja proizlazi iz obveze tužitelja da kao član uprave vrši sponzoriranje igrača, time da se konkretno radi o sponzorstvu igrača G. M., a čije sponzoriranje po osnovi članstva u upravi tuženika je sam tužitelj učinio nespornim u svom iskazu (list 98 spisa).

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju, a jer je rok za vraćanje zajma u iznosu od 50.000,00 DEM temeljem Ugovora od 18. ožujka 2000. bio 20. prosinac 2000., i tužitelj je kao vjerovnik imao pravo tražiti ispunjenje od 21. prosinca 2000., slijedom čega, budući je tužba u ovom predmetu podnesena 20. prosinca 2005. (pravilno 19. prosinca 2005. – list 1 spisa), dakle, u okviru zastarnog roka od pet godina (čl. 371. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) prihvaćaju tužbeni zahtjev za iznos od 25.564,59 EUR-a s pripadajućom kamatom. To uz obrazloženje da je tužitelj 18. ožujka 2000. pozajmio tuženiku 50.000,00 DEM i to u vrijeme važenja Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom ("Narodne novine", broj 91A/93, 36/98 i 32/01 – dalje: Zakon o osnovama deviznog sustava), pa kako iz odredbi čl. 10. st. 3. i 4. navedenog Zakona proizlazi da između domaćih osoba nije bilo dopušteno davanje zajma u stranoj valuti (zakonom zabranjeno), da je riječ o ugovoru koji je protivan prisilnom propisu i da je kao takav ništav (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosnima – "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). Stoga da je tuženik temeljem čl. 104. st. 1. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio, a to je strana valuta – njemačke marke koja od 1. ožujka 2002. više ne postoji i zamijenjena je EUR-om (tečaj 1 EUR = 1,95583 DEM) pa da tuženik duguje tužitelju upravo dosuđeni iznos od 25.564,59 EUR sa zateznom kamatom plativom u EUR-ima po stopi koju banka plaća na devizne štedne uloge po viđenju (u valuti glavnice), od dana podnošenja zahtjeva (20. prosinca 2005.) u skladu s odredbom čl. 214. ZOO.

U preostalom dijelu nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je u odnosu na potraživanja po ugovorima o zajmu iz 1995. (za ukupno iznos od 71.698,00 DEM) nastupila zastara obzirom na dospijeće svakog pojedinog potraživanja, a imajući u vidu da je tužba u ovoj parnici podnesena u prosincu 2005. i to nakon proteka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 376. ZOO. Dakle, u tom dijelu zahtjev je odbijen, jer su sudovi ocijenili osnovanim prigovor zastare zauzevši pritom i shvaćanje da su i te pozajmice ugovorene protivno zakonu slijedom čega su ništave pa nije moguća novacija tih obveza. U odnosu na potraživanja po Ugovoru od 23. rujna 2009., sudovi su stava da se ne radi o ugovoru o zajmu, već o činidbi koja proizlazi iz obveze tužitelja da kao član uprave vrši sponzoriranje igrača, a što je i sam tužitelj u svom iskazu (list 98 spisa) učinio nespornim.

I prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev djelomično odbili.

Naime, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je Ugovor o zajmu od 18. ožujka 2000. ništav u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO, jer je protivan prisilnim propisima (čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o osnovama deviznog sustava), a posljedica toga je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ništavog ugovora (čl. 104. st. 1. ZOO). Slijedom toga, a s obzirom da je tuženik od tužitelja po tom ugovoru primio 50.000,00 DEM, tuženik je tužitelju dužan vratiti taj iznos, odnosno, a jer je valuta DEM 1. ožujka 2002. zamijenjena u EUR po tečaju 1 EUR = 1,95583 DEM, to je tuženik dužan vratiti tužitelju 25.564,59 EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju (u valuti glavnice) od dana podnošenja zahtjeva (prema odredbi čl. 214. ZOO), a kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015.). Prema tome, suprotni revizijski navodi (da je zahtjev tužitelja u kunama) nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom odbijajućem dijelu (za isplatu u kunama).

Nadalje, pravilno je i shvaćanje nižestupanjskih sudova da u slučaju (a takav je i konkretni) kada obveze proizlaze iz ništavih ugovora da se ne može raditi o obnovi tih obveza. Naime, u situaciji kada je prijašnja obveza ništava obnova (novacija – čl. 348. ZOO) je bez pravnog učinka (čl. 351. ZOO). Slijedom izloženog, za obveze po ugovorima o zajmu iz 1995., obzirom na rok dospijeća po svakom pojedinom ugovoru, nastupila je zastara prema čl. 371. ZOO (za iznos od 71.698,00 DEM), a kako su to uostalom pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi pa i u tom dijelu zahtjev odbili. Pritom nije od utjecaja navod suda da je tužba predana 20. prosinca 2005., umjesto pravilno 19. prosinca 2005., jer je u svakom slučaju nastupila zastara navedenih tražbina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, prije podnošenja tužbe u ovom predmetu.

I prema shvaćanju ovoga suda pravo na isplatu strane valute opredjeljuje i zahtjev za kamate koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti duga. U skladu s izloženim pravilno su sudovi odredili isplatu zatezne kamate na način da tužitelju pripada zatezna kamata na glavni dug po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju (u valuti glavnice).

U odnosu na revizijske navode glede odbijajućeg dijela zahtjeva za isplatu 70.000,00 DEM, odnosno po tužbenom zahtjevu 264.375,18 kuna, tužitelju valja odgovoriti da u tom dijelu zahtjev nije odbijen iz razloga što su sudovi ocijenili prigovor zastare osnovanim, pa su stoga navodi tužitelja da su sudovi u tom dijelu pogrešno primijenili odredbe čl. 361., 362., 314., 351., 348. i 395. st. 3. ZOO neosnovani.

Konačno, u situaciji kada tuženik tek u reviziji ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 387. ZOO prema kojoj se zastarijevanje prekida kad prizna dug (st. 1.), a tvrdnje o priznanju duga nije iznosio niti u tužbi, niti u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog čega je i izostalo utvrđenje u tom smislu, to istaknuti prigovor nije moguće ocijeniti osnovanim.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagreb, 30. listopada 2018.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.