Supreme Court allows appeal, overturning lower courts' dismissal of tort claim against insurance company due to improper passive standing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court accepted the appeal and overturned the lower court judgments that dismissed the plaintiff's claim against the defendant insurance company. The lower courts incorrectly ruled the insurance company lacked passive standing because the accident occurred in Croatia, despite the vehicle being foreign-registered. The court held that under the Insurance Act, the insurance company acts as the insurer for foreign vehicles with valid coverage, granting it proper standing to be sued directly.
Legislator headnote
AI generatedčl. 92. Zakona o osiguranju; čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku: The insurance company of a foreign-registered vehicle with valid coverage possesses passive standing to be sued directly for damages, acting as the insurer under international agreements.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1555/1996-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.K. iz S.B., I. B. b.b. zastupanog po Odvjetničkom društvu Ž.R. iz S.B., protiv tuženih C. d.d. Z., Filijala S.B. i Filijala O., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv presude Županijskog suda u Požegi od 26. ožujka 1996. godine br. Gž-691/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 20. travnja 1995. godine br. P-2483/94, u sjednici održanoj dana 7. rujna 1999. godine,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Požegi od 26. ožujka 1996. godine br. Gž-691/95 i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 20. travnja 1995. godine br. P- 2483/94 tako da se tužbeni zahtjev odbija.
Tužitelj je dužan naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 5.205,50 kn, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju s naslova naknade štete isplati iznos od 23.574,16 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 20. travnja 1995. godine do isplate, kao i naknadi parnični trošak u iznosu od 3.481,55 kn.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv te presude tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijane presude preinače i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova pristojbi, podredno da se predmet vrati na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu.
Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija je osnovana.
Suprotno tvrdnji revidenta nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/91 - ZPP) jer obje presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama pa se mogu ispitati.
Na prigovor istaknut u reviziji da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve odlučne žalbene navode posebice one koji se odnose na prigovor pasivne legitimacije valja reći, da je taj prigovor istaknut već u prvostupanjskom postupku, prvostupanjski sud raspravio i ocijenio u svojoj odluci, a njegov pravni zaključak u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud.
Naime, oba suda stoje na stajalištu da tuženica u konkretnom slučaju odgovara po teritorijalnom principu jer je štetu skrivilo vozilo strane registracije na području koje pokriva tuženica.
U konkretnom slučaju zauzeto pravno stajalište je pogrešno.
Prema utvrđenjima sudova proizlazi slijedeće:
- da se prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo tužitelja dogodila dana 31. 10. 1994. godine na magistralnoj cesti nedaleko Slavonskog Broda,
- da je štetu skrivio M.L. upravljajući teretnim vozilom strane registracije DR 259-DA,
- da je vozilo strane registracije u času nesreće bilo osigurano kod C. d.d. M., Filijala Lj. Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su izveli pogrešan zaključak da je tuženica pasivno legitimirana u parnici za naknadu štete.
Naime, prema odredbi čl. 92. Zakona o osiguranju ("NN" br. 9/94 od 10. veljače 1994. godine, a koji je stupio na snagu osmog dana od objave u "NN"), odštetni zahtjev za štetu nanesenu uporabom vozila s inozemnom registracijom, za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odogovornosti podnosi se Hrvatskom uredu za osiguranje, koji može obradu i isplatu takve štete povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama, a u slučaju da osoba kojoj je obrada povjerena ne isplati naknadu štete u roku od 60 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva s potrebnom dokumentacijom, oštećena osoba može podnijeti tužbu protiv Hrvatskog ureda za osiguranje.
Ova odredba je u skladu s odredbama Londonskog sporazuma (noveliranog 1989. godine s primjenom od 1. siječnja 1991. godine) i multilateralnog sporazuma o jamstvu između ureda (primjenjuje se od 1. lipnja 1991. godine) po kojima nacionalni ured radi kao da je osiguratelj, odnosno kao da je izdao policu osiguranja.
Njegovo garantiranje za obveze temeljem priznatih isprava i dokaza znači i priznanje pasivne legitimacije za odštetne zahtjeve utemeljene na tim ispravama i dokazima.
Prema tome Zakon o osiguranju u čl. 92. st. 3. određuje da oštećeni može tužiti samo Hrvatski ured za osiguranje.
Mogućnost povjeravanja obrade i isplate štete nekom od članova ili specijaliziranih organizacija na koju sukladno odredbama međunarodnog sporazuma upućuje odredba st. 2. istog članka predstavlja samo davanje punomoći, tako da osoba kojoj je povjerena obrada odštetnog zahtjeva u konkretnom slučaju a prema okružnici Hrvatskog ureda br. 647/94 od 17. 10. 1994. godine (l. spisa 28), a to su sve podružnice C. d.d. za štete nastale na području RH, ako je štetnik osiguranik C. d.d. M., radi u ime i za račun Hrvatskog ureda za osiguranje, pa stoga ne može biti pasivno legitimirana u parnici za naknadu štete u slučaju isteka propisanog roka za obradu takvog zahtjeva.
Budući su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su ocijenili da je tužbeni zahtjev prema tuženici osnovan valjalo je temeljem odredbe iz čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u dispozitivu.
Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP, a odnosi se na trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu i reviziju u iznosu od 5.205,50 kn.
U Zagrebu, 7. rujna 1999. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.