Rev-260/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 260/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

I

RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz Ž., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku iz V., protiv tuženika Grada Županje, kao pravnog sljednika bivše Općine Županja, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 29. travnja 1993. godine br. Gž-702/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 12. siječnja 1993. godine br. P-636/90-19, u sjednici održanoj dana 2. travnja 1998. godine,

presudio je i riješio:

I. Protiv dijela pobijane presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva k.č. br. 3877 upisane u z.k.ul. br. 3315 k.o. Ž. revizija se odbija kao neosnovana.

II. Ukidaju se nižestupanjske presude - presuda Okružnog suda u Osijeku od 29. travnja 1993. godine br. Gž-702/93-2 i presuda Općinskog suda u Županji od 12. siječnja 1993. godine br. P-636/90-19 u preostalom dijelu i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

Utvrđuje se da je tužitelj na temelju kupoprodaje od 18. 7. 1988. godine stekao pravo vlasništva na kući s ostalim građevinskim objektima, te da je stekao pravo vlasništva k.č. br. 3877 površine 720 m5, a koja je upisana u z.k.ul. br. 3315 k.o. Ž. što je tužena dužna priznati i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis ovih prava u zemljišnim knjigama jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

Tužena je dužna tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Djelomično je ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer u dijelu nižestupanjskih presuda kojim je odbijen zahtjev za izdavanje tabularne isprave postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) na koju se u reviziji izrijekom ukazuje tvrdnjom da nižestupanjske presude nemaju razloga o svim odlučnim činjenicama.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 18. VII. 1988. godine stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama opisanim u izreci prvostupanjske presude, te zahtjev za izdavanje tabularne isprave radi uknjižbe njegovog vlasničkog prava u zemljišnim knjigama.

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj u postupku javnog nadmetanja 1988. godine kupio od Radne organizacije za održavanje cesta S.B. "samo građevinski objekt - zgradu bivše željezničke stanice na kat. čest. br. 3877 k.o. Ž.", da su u vrijeme te prodaje na istim nekretninama kao nositelj prava korištenja bio upisan ŽTP Z. koji ih je još 1969. godine kao svoje osnovno sredstvo prenio bez naknade na RO za održavanje cesta S.B., s tim da u zemljišnim knjigama nije provedena uknjižba tog prijenosa, te da je ŽTP Z., nakon što je tužitelj kupio navedeni objekt, nekretnine prenio na Općinu V. koja se u zemljišnim knjigama upisala kao nositelj prava korištenja, sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim zaključivši da prodavatelj RO za održavanje cesta nije bio vlasnik nekretnina budući to pravo nije stekao upisom u zemljišne knjige, pa da niti tužitelj pravo vlasništva nije mogao steći od nevlasnika.

Pravilno je zaključivanje sudova da tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina, a to i u slučaju da je nekretnine kupio od vlasnika, jer se sukladno odredbi iz čl. 33. biv. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - ZOVO ("Narodne novine", br. 53/91) koji se ovdje primjenjuje, pravo vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, pa je osnovano odbijen zahtjev za utvrđenje tužiteljevog vlasničkog prava na nekretninama.

Međutim, sama okolnost da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na nekretninama ne predstavlja valjan i dovoljan temelj za zaključak o neosnovanosti njegovog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave koji u biti predstavlja zahtjev za priznavanje prava na uknjižbu, odnosno zahtjev za donošenje presude na osnovi koje će se uknjižba izvršiti.

U slučaju stjecanja prava korištenja, odnosno vlasništva nekretnina na temelju pravnog posla zahtijevati izdavanje tabularne isprave ne pripada vlasniku nekretnine već onome na koga se pravo vlasništva prenosi, pa okolnost što tužitelj nije vlasnik ne predstavlja pravno odlučnu činjenicu.

Zahtjev za priznavanje prava na uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama tužitelj temelji na ugovoru o prodaji sklopljenom sa RO za ceste koja je prava na istim nekretninama mogla prenijeti na tužitelja u opsegu u kojem ih je imala, pa je za ocjenu pitanja osnovanosti zahtjeva za izdavanje tabularne isprave potrebno ocijeniti da li je to pravo pripadalo predniku tužitelja u odnosu na njegovog prednika ŽTP Z.

Kako je utvrđeno da je ŽTP Z. u ostvarivanju svog prava raspolaganja na tim nekretninama nekretnine prenio na RO za održavanje cesta kao drugu društveno pravnu osobu, to je RO za održavanje cesta imala valjanu pravnu osnovu za stjecanje stvarnog prava korištenja, a time i pravo zahtijevati izdavanje tabularne isprave.

Prodajom istih nekretnina tužitelju to pravo stekao je i tužitelj.

Zemljišno-knjižnim prijenosom nekretnina sa ŽTP na Općinu Ž. Općina Ž. je postala samo tabularni korisnik, odnosno vlasnik, a ne i stvarni nositelj tog prava, pa je tužitelj ovlašten zahtijevati od tuženika priznanje svog prava na uknjižbu.

Međutim, tuženik je već u odgovoru na tužbu (list 21 spisa) istakao pravno odlučnu tvrdnju da je tužitelj od RO za održavanje cesta kupio samo zgradu uz obvezu istu porušiti i odnijeti građevinski materijal, te na tu okolnost predložio izvođenje dokaza saslušanjem kao svjedoka direktora istog poduzeća.

Dakle tuženik tvrdi da predmet prodaje nije bio građevinski objekt kao nekretnina, već samo građevinski materijal ugrađen u taj objekt koji predstavlja pokretnu stvar.

Glede te odlučne činjenice sudovi se nisu određeno izjasnili. U obrazloženju presuda se samo navodi da je utvrđeno da je tužitelj kupio samo građevinski objekt bez pripadajuće parcele, a da se pritom ne navodi kakovo značenje sudovi daju tom utvrđenju, tako da nije jasno da li se radi o građevinskom objektu namijenjenom rušenju, ili pak uporabi.

Ako je tužitelj kupio sporni građevinski objekt kao nekretninu, onda mu pripada i pravo korištenja, odnosno vlasništva na zemljištu koje je neophodno potrebno za uporabu tog građevinskog objekta.

Slijedom izloženog proizlazi da u dijelu kojim je odbijen zahtjev za izdavanje tabularne isprave nižestupanjske presude imaju takve nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati i da je time počinjena uvodno rečena apsolutno bitna povreda.

Radi toga je na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1. ZPP u rečenom dijelu obje nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je u dijelu kojim je odbijen deklaratorni zahtjev za utvrđenje vlasništva nekretnina reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 2. travnja 1998. godine

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin v.r.