Rev-1569/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1569/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz K., koga zastupa punomoćnik K. S., protiv tuženika K. iz K., koga zastupa punomoćnik B. B., radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 7. ožujka 1996. br. Gž-463/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 20. prosinca 1995. br. P-676/95, u sjednici održanoj dana 20. studenog 1996.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika K. se prihvaća te se ukidaju presude Županijskog suda u Bjelovaru od 7. ožujka 1996. br. Gž-463/96 i Općinskog suda u Križevcima od 20. prosinca 1995. br. P-676/95 pa se predmet vraća Općinskom sudu u Križevcima na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

"Poništava se Rješenje broj 358/95 od 7. srpnja 1995.g. i II-stupanjska Odluka broj 790-4/95 od 18. kolovoza 1995.g. te se nalaže tuženiku K. da tužitelja S.M. iz K., T. br. …, vrati na rad na poslove i radne zadatke na kojima je radio prije otkazivanja radnog odnosa, odnosno na kojima je bio trajno raspoređen, te da mu prizna sva pripadajuća prava kao da je tužitelj neprekidno radio računajući od 7. srpnja 1995.g., u roku od 8 dana, pod prijetnjom izvršenja."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavio je tuženik reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se ona odbije kao neosnovana, dok se nadležni državni odvjetnik nije o njoj izjasnio.

Revizija je osnovana.

U ovoj pravnoj stvari tužitelj je zahtijevao poništenje pobijanih tuženikovih odluka kojima je utvrđeno da je trajno prestala potreba za tužiteljevim radom kod tuženika te je odlučeno da tužitelju prestaje radni odnos 15. listopada 1995. Tom su zahtjevu nižestupanjski sudovi udovoljili, jer da je tuženik povrijedio odredbe čl. 24. do 26. Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst - "Narodne novine", br. 25/92 - citirano: ZRO). Ti su sudovi doduše ocijenili da su kod tuženika postojali ekonomski razlozi za utvrđenje prestanka potrebe za radom radnika (čl. 20. ZRO), ali nalaze da je:

- Odluka o trajnom prestanku potrebe za radom donesena dok se tužitelj nalazio na čekanju zbog privremenog prestanka potrebe za radom.

- Manjkav Program rješavanja viška radnika što ga je izradio tuženik, jer ne sadrži sve sastojke, a kriteriji iz čl. 25. st. 3. ZRO koji se uzimaju u obzir prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba samo su formalno spomenuti.

- Povrijeđen postupak za izradu spomenutog Programa, jer organima sindikata nije omogućeno sudjelovanje u njegovoj izradi (čl. 24. st. 2. i 3. ZRO), a tuženik nije u zakonskom roku obavijestio tužitelja o razlozima trajnog prestanka potrebe za njegovim radom (čl. 26. ZRO).

Revident opravdano ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer naprijed navedene okolnosti na kojima ti sudovi temelje svoje presude su ili neodlučne ili pak takve da njihovo postojanje samo za sebe ne čini pobijane odluke tuženika nezakonitim.

U smislu odredbe čl. 20. st. 2. ZRO prestanak potrebe za radom radnika može biti privremen ili trajan. Okolnost da je organizacija najprije utvrdila da je privremeno prestala potreba za radom radnika i uputila ga na čekanje nije zapreka da se, dok se radnik nalazi na čekanju, utvrdi da je trajno prestala potreba za njegovim radom i da se odredi da mu prestaje radni odnos. Radnik koji se nalazi na čekanju nije naime, što se tiče mogućnosti prestanka radnog odnosa zbog trajnog prestanka potrebe za njegovim radom, u drugačijoj poziciji od ostalih radnika. Zato, ako se, dok se on nalazi na čekanju, prilike izmijene tako da trajno prestane potreba za njegovim radom, nema zapreke donošenju odluka kao što su one koje tužitelj pobija u ovoj parnici.

S druge strane, eventualne manjkavosti u obrazloženju i sadržaju programa rješavanja viška radnika, neomogućavanje organima sindikata sudjelovanja u izradi tog programa te neobavještavanje u propisanom roku radnika o razlozima trajnog prestanka za njegovim radom, dakle, razne eventualne greške u postupku koji prethodi donošenju odluke o trajnom prestanku potrebe za radom radnika, bile bi po shvaćanju ovog Vrhovnog suda pravno relevantne samo onda, ako dovode u pitanje zakonitost pobijanih tuženikovih odluka. Nižestupanjski su se sudovi, međutim, zadovoljili samom konstatacijom spomenutih grešaka u tuženikovom postupanju, ali nisu konkretno naveli kako su one utjecale na zakonitost pobijanih odluka. Kad su ocijenili da sadržaj tuženikovog Programa rješavanja viška radnika nije na zadovoljavajući način obrazložen te da postoje greške u postupku njegove izrade, nižestupanjski su sudovi trebali izvođenjem odgovarajućih dokaza provjeriti pravilnost tuženikovog utvrđenja o trajnom prestanku potrebe za tužiteljevim radom, jer su pobijane tuženikove odluke nezakonite jedino tada ako je navedeno utvrđenje pogrešno. Iz navedenih razloga, a kako se nije ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - citirano: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), riješeno je temeljem čl. 395. st. 2. ZPP kao u izreci.

U nastavku suđenja potrebno je dopuniti dokazni postupak u iznesenom smislu te nakon toga odlučiti o tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu, 20. studenog 1996.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.