Rev-2327/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2327/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Djordja Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G.M. iz Z., koju zastupa punomoćnik M.M. -K., odvjetnica iz Z., protiv tuženih M.A. iz Z., Č., ... , koga zastupa punomoćnik D.M., odvjetnik iz Z. i M.B. iz Č.D., ... , koju zastupaju punomoćnici Z.H. i K. -Ž.D., odvjetnici iz Z., radi utvrdjenja, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 4. rujna 1990. pod posl. br. Gž 2629/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. listopada 1989. pod posl. br. P 281/86, u sjednici održanoj dana 18. veljače 1993.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 4. rujna 1990. pod posl. br. Gž 2629/90, odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrdjena presuda prvostupanjskog suda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženi priznaju da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen kod Općinskog suda u Zagrebu dana 18. VIII. 1981. izmedju M.A. kao davaoca uzdržavanja i sada pok. M.F. i M.B. kao primaoca uzdržavanja, nevaljan i neistinit, tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) prvostupanjski sud je reviziju tužiteljice dostavio tuženima i nadležnom javnom tužitelju.

Tuženi nisu odgovorili na reviziju tužiteljice, a Javni tužitelj Hrvatske se o istoj nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužiteljica i u reviziji ponavlja svoju tvrdnju da ugovor o doživotnom uzdržavanju od 18. VIII. 1981. nije pravno valjan budući ga je, kao primalac uzdržavanja, zaključila osoba koja je bolovala od raka, a kojoj ni pomoć u bolesti koju mu je pružala supruga, a niti financijska pomoć jer je imao svoju mirovinu, nisu bili potrebni.

Sudovi su nakon valjano provedenog postupka (čl. 7. i 8. ZPP) odbili iznesenu tvrdnju tužiteljice kao neosnovanu.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju, suglasno odredbi iz čl. 122. Zakona o nasljedjivanju ("Narodne novine" br. 52/71 i 47/78) sastavljen je pred Općinskim sudom u Zagrebu dana 18. kolovoza 1981. godine, izmedju tuženika u ovoj parnici M.A. i kao davaoca uzdržavanja i M.F. i M.B., kao primaoca uzdržavanja, te ovjeren od suca.

Jedan od primaoca uzdržavanja M.F. preminuo je dana 4. rujna 1982. godine.

Nije sporna okolnost da je M.F., otac tužiteljice i tuženika M.A., a suprug tužene M.B., bolovao od raka želuca. Ali kao što ističe prvostupanjski sud znao je da osobe (pravodobnom) "operacijom od raka želuca mogu normalno živjeti i desetak godina". Smrt primaoca uzdržavanja M.F. koja je uslijedila nakon nešto više od godine dana od dana zaključenja ugovora, nije se mogla predvidjeti. Za svo vrijeme koliko je trajao ovaj ugovorni odnos, a sud utvrdjuje i prije toga a što su tužiteljica i tuženik M.A. i sankcionirali kroz medjusobno zaključen ugovor od dana 22. veljače 1980., tuženik M.A. je prema ocu iskazivao svu dužnu brigu i poštovanje: od nabave ogrijeva i hrane, do brige oko odlaska i boravka u bolnicu. Po smrti M.A. je sahranio svog oca a nakon toga, a što i nije bilo predvidjeno ugovorom o doživotnom uzdržavanju, podigao je nadgrobni spomenik.

Kada tužiteljica pobija ugovor o doživotnom uzdržavanju zbog nemorala, na njenoj strani je bio teret dokaza da je tuženik M.F.u momentu kada je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključio, iskoristio nevolju svog roditelja radi postizavanja nesrazmjerne imovinske koristi, protivno dobrim obićajima.

Iz naprijed iznesenih utvrdjenja ovaj sud kao i nižestupanjski sudovi ne nalazi da bi tuženik Mikulec Antu postupao suprotno načelima savjesnosti i poštenja te suprotno dobrim običajima samo zbog činjenice što je u momentu zaključenja pobijanog ugovora o doživotnom uzdržavanju njegov roditelj imao za sobom operaciju raka želuca.

Stoga i ovaj sud smatra da je valjano primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužiteljice da se taj ugovor utvrdi kao nevaljan i neistinit.

Kako iz izloženog proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a kako nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu.

Stoga je pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP odlučeno kao u dispozitivu presude.

U Zagrebu, 18. veljače 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.