I Kž-572/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 572/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, Zlate Lipnjak-Bosanac i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, te viši sudski savjetnik Zdravko Stojanović, kao zapisničar, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbama opt. i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Požegi od 14. travnja 2004. godine, broj K 3/04, u sjednici održanoj dana 16. rujna 2004. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak- Parfenjuk,

p r e s u d i o j e :

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. M. K. za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ-a, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 124. st. 1., uzima se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, te se optuženik primjenom čl. 60. st. 2. toč.c., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci, u koju mu se kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. siječnja do 30. siječnja 2004. godine.

II Žalba opt. M. K. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Požegi, proglašen je krivim opt. M. K. zbog dva kaznena djela, i to kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a, za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, te kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. KZ-

čl. 60. st. a, za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a primjenom 2. toč. c. KZ-a, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

I Kž 572/04-3

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju P. K., odvjetniku iz P., iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili ukine, te vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žali se i državni odvjetnik iz žalbene osnove povrede Kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se otkloni navedena povreda zakona, te da se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ-a, utvrdi stroža kazna zatvora, a potom da se i izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora, odnosno da se preinači pobijana presuda u odluci o kazni i opt. izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a ("NN" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno njegovom prijedlogu, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika neosnovana.

Iz sadržaja optuženikove žalbe proizlazi da on u stvari prigovara ocjeni iskaza oštećenice, tvrdeći da je sud olako prihvatio taj iskaz, iz razloga što je oštećenica manipulirala činjenicama, a to je onda rezultiralo subjektivnom impresijom vijeća pri ocjeni vjerodostojnosti tog iskaza.

Pri tom žalba naznačuje četiri osnovna segmenta iz kojih proizlazi neuvjerljivost činjeničnih tvrdnji oštećenice, posebno u pogledu da je optuženika ogrebla, a liječničkim pregledom nije ustanovljena bilo kakva ozljeda tijela optuženika. Uz navedeno, žalba upire na oštećeničinu tvrdnju koju je dala dežurnom liječniku u Općoj županijskoj bolnici u P., iz koje proizlazi da je kazneno djelo silovanja počinjeno u njenom stanu, a ne u kući optuženika. Izložena okolnost ujedno je i razlog zbog kojeg žalba ustraje da se u svojstvu svjedoka čin dečko, koji ju je i dovezao u presluša dežurni liječnik H. B., ali i svjedok R. G., oštećeni

hitnu ambulantu Opće županijske bolnice u P..

Izloženim se tvrdnjama u stvari upire na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pri tom se još traži i saslušanje medicinske sestre u ginekološkoj ambulanti navedene bolnice, kako bi se pojasnilo postupanje oštećenice u trenutku kada je ishodila hitni ginekološki pregled. Uz navedeno, smatra žalba, da je trebalo pribaviti liječnički karton za oštećenicu, kako bi se sve njene daljnje činjenične tvrdnje provjerile, a uz to provesti i psihijatrijsko, te psihologijsko vještačenje oštećenice.

U odnosu na učin kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 1. KZ-a, žalba nalazi da je i u tom dijelu upitna vjerodostojnost iskaza oštećenice, kada je ona ionako imala namjere ostati spavati u kući optuženika (jer zašto bi inače sa sobom ponijela dekicu i mačka).

Ovaj drugostupanjski sud, međutim, smatra da je osnovano sud prvog stupnja ocijenio da nema razloga za sumnju u objektivnost svjedočkog iskaza oštećenice, ali isto tako ni u vjerodostojnost onih činjeničnih saznanja, do kojih je sud došao potpunom i pravilnom ocjenom svjedočkog iskaza svjedokinje D. G..

I Kž 572/04-3

Naime, kada je sud prvog stupnja ocjenjivao iskaz svjedokinje D. G., pošao je od onih nespornih činjenica koje su utvrđene, kako u obrani optuženika, tako i u iskazu oštećenice, a odnose se na vrijeme trajanja njihove emocionalne veze, nastojanja oštećenice da se ta veza raskine, a s druge strane manifestirana upornost optuženika kojom je on nastojao privoliti oštećenicu da mu se vrati, iako je imao saznanja da se ona vezala uz drugog čovjeka.

Nadalje, iz sukladnih iskaza stranaka proizlazi da nakon odseljenja oštećenice iz kuće optuženika, između njih nije bilo spolnih odnošaja, iako je to optuženik nastojao, ali ga je oštećenica odbijala.

Pri tom je bitno reći, da je u ostvarivanju svog cilja, optuženik u više navrata (u tih šest mjeseci), dolazio pred stan oštećenice, u alkoholiziranom stanju, istu uznemiravao, tako da je jedne zgode intervenirala i policija.

Prema tome, sud prvog stupnja nije imao nikakvih razloga da ne vjeruje iskazu svjedokinje D. G., o tome da je optuženik i na dan inkriminiranog događaja postupao na istovjetni način, što je bilo i razlogom da je oštećenica pristala, da ode njegovoj kući u uvjerenju da će ga uspjeti smiriti (s onim razlogom kojeg je ona naznačila u svom svjedočkom iskazu, te zahtjevom da je optuženik doveze natrag do 22,00 sata). Stoga, utvrđujući pravilno ove važne činjenice, pri konačnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenice, pravilno sud prvog stupnja polazi od toga da je spolni odnošaj doista obavljen. Međutim, da je isti obavljen protivno volji oštećenice, i to slamanjem njenog otpora, primjenom krajnje ozbiljne prijetnje, kao i fizičke sile, proizlazi ne samo iz iskaza oštećenice, već i iz materijalnih dokaza, pronađene poluautomatske puške u spavaćoj sobi optuženika, kao i noža "skakavca", ali i povrede koja je konstatirana u liječničkoj svjedodžbi za oštećenicu (iako ona nema povreda imanentnih ovom kaznenom djelu).

Stoga je pravilno sud prvog stupnja, povezujući sve naprijed navedene odlučne i važne činjenice vezane za prethodno postojanje emocionalne veze stranaka, ali i raskid te veze, s obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da šest mjeseci između optuženika i oštećenice, spolnog odnošaja nije bilo, nasilno ponašanje optuženika u tom vremenskom intervalu u više navrata, vezanom, kako za verbalnu, tako i fizičku provokaciju prema oštećenici, te pravilno ocijenjeno ponašanje optuženika u inkriminiranom događaju, koje razloge je sud prvog stupnja posebno izložio na strani 9, alineja 6, te strani 8, alineja 1 i 3 pobijane presude, koje razloge kao uvjerljive i logične prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a isto tako nema potrebe da se u svojstvu svjedoka sasluša liječnik hitne službe Opće županijske bolnice u P., H. B., kao i svjedok R. G., jer se u smislu čl. 322. st. 4. toč. 2., očito radi o nevažnim prijedlozima, kada su sve odlučne i važne činjenice za pravilno presuđenje u ovom kaznenom predmetu, već utvrđene, a osim toga ne postoji veća povezanost između činjenice koju bi iz iskaza ovih svjedoka trebalo utvrditi, te odlučnih činjenica, posebno kada je oštećenica detaljno obrazložila iz kojeg razloga je liječniku naznačila da se događaj zbio u njenom stanu.

Isto tako, nema potrebe da se pribavi liječnički karton za oštećenicu, ali ni psihijatrijsko, te psihologijsko vještačenje oštećenice, s obzirom na uvjerljivost onih

I Kž 572/04-3

činjeničnih zaključaka do kojih je sud došao potpunom i pravilnom ocjenom vjerodostojnosti iskaza oštećenice, pa se očito radi o neprikladnom prijedlogu žalitelja, koji je upravljen na znatno odugovlačenje postupka.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na učin kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. KZ-a, s pravom je sud prvog stupnja, također ocjenjujući vjerodostojnost iskaza oštećenice, utvrdio da je sukladno njihovom prethodnom dogovoru, oštećenica trebala izbivati iz stana od 20,45 sati do 22,00 sati. Suprotno tome, nakon nasilnog obavljenog spolnog odnošaja, optuženik je zaključao stvari oštećenice, a potom i izlazna vrata iz kuće i pri tom pazio cijelu noć, sve do 06,30 sati slijedećeg dana da ne pobjegne. Na opisani način optuženik je držao oštećenicu zatvorenu, onemogućivši joj slobodu kretanja, jer je očito da bi ona s obzirom na zdravstveno stanje u kojem se nalazila, odmah napustila kuću optuženika.

Stoga, onemogućivši joj slobodu kretanja više od sedam sati, optuženik je na opisani način ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 1. KZ-a.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u tom dijelu, tvrdnjom da je oštećenica ionako imala namjeru prespavati kod optuženika, kada iz svih pravilno i potpuno utvrđenih činjenica proizlazi suprotno – da bi ona odmah napustila stan, ne samo zbog poniženja kojeg je doživjela, već i zbog nastalog krvarenja i hitne potrebe za liječničkom intervencijom.

Nije dakle osnovana u cjelini žalba optuženika, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbu državnog odvjetnika zbog povrede Kaznenog zakona, te odluke o kazni, kao i u odnosu na žalbu optuženika iz iste žalbene osnove

Sud prvog stupnja je pri odmjeri jedinstvene kazne zatvora za dva kaznena djela, počinjena u realnom stjecaju, i to iz čl. 188. st. 1. KZ-a, te čl. 124. st. 1. KZ-a, povrijedio Kazneni zakon u odredbi čl. 368. st. 1. toč. 5. KZ-a, kada je primjenom čl. 60. st. 2. toč.c. KZ- a, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora, koja je jednaka utvrđenoj kazni zatvora za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ-a, a mora biti veća od svake pojedinačno utvrđene kazne zatvora.

Na izloženu povredu zakona, ovaj drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, jer je ista počinjena u korist optuženika (čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a).

Međutim, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, zbog žalbene osnove odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud je istovremeno sanirao naprijed izloženu povredu Zakona, na način da je za kazneno djelo silovanja utvrdio kaznu zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca, a za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, prihvatio je kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, te izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, nalazeći da će se upravo tako izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora, a nakon uvažavanja svih utvrđenih okolnosti relevantnih za odmjeru kazne (posebno

I Kž 572/04-3

s obzirom na težinu kaznenog djela silovanja, kao i utvrđeni stupanj kaznene odgovornosti optuženika), ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50., u svezi s čl. 6. KZ-a.

Iz izloženih razloga nije prihvaćena žalba optuženika iz iste žalbene osnove.

Po službenoj dužnosti, pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 379. ZKP-a, pri čemu ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi u pobijanoj presudi bila počinjena povreda zakona, na koju pazi po službenoj dužnosti.

Prema svemu naprijed izloženom, presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1. ZKP-a, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 16. rujna 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Katica Jelić, v.r.