Rev-1008/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1008/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Gordane Matasić-Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. I. d.d. P., koju zastupa punomoćnica O. A. D., odvjetnica iz P., protiv tuženice A. K. iz P., koju zastupa punomoćnik R. F. odvjetnik iz P., radi isplate, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli br. Gž-657/01 od 23. lipnja 2003., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli br. P-935/99 od 18. listopada 1999., u sjednici održanoj dana 9. veljače 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice i ukida presuda Županijskog suda u Puli br. Gž-657/01 od 23. lipnja 2003. i presuda Općinskog suda u Puli br. P-935/99 od 18. listopada 1999. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja rješenje o ovrsi suda prvog stupnja br. Ovrv-2801/98 od 27. studenog 1998. ostavljeno je na snazi u dijelu kojim je tuženici naloženo da tužiteljici namiri tražbinu u iznosu od 100.750,00 kn sa ugovornom kamatom po stopi od 37% godišnje koja teče od 9. srpnja 1998. pa do isplate, i u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.498,20 kn i tuženici je naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.500,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena u cijelosti presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavila je tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju, a nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica obavljala obrt od 16. veljače 1995. do 6. listopada 1996., te da je kod tužiteljice imala otvoren žiro-račun preko kojeg je obavljala promet za obrt i to trgovačku radnju D. u P.. Tužiteljica je tuženici odobrila "okvirni" kredit radi plaćanja računa i račun tuženice došao je u negativni saldo. Tuženici je odobren kredit uz kamatnu stopu od 37% godišnje.

Niži sudovi prihvatili su zahtjev tužiteljice, jer smatraju da je tužiteljica mogla slobodno ugovarati visinu stope ugovorne kamate, a po odredbi čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO), jer nije donesen posebni propis koji bi propisao najvišu stopu ugovorne kamate s tim da ocjenjuju da ugovorena kamata nema elemenata zelenaškog ugovora.

Osnovano revizija prigovara da je pogrešno pravno stajalište nižih sudova da je tužiteljica po odredbi čl. 399. st. 2. ZOO mogla ugovoriti kamatnu stopu od 37% godišnje, jer se po odredbi čl. 399. st. 2. a u vezi sa st. 4. istog članka sudska zaštita može pružiti samo onoj stopi ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla i dospijevaju nakon isteka godine, a pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška. U konkretnom slučaju to bi bila godišnja kamatna stopa na ugovore o gotovinskom zajmu koje su banke u Republici Hrvatskoj davale obrtnicima odnosno građanima, a pod uvjetom da ne predstavljaju zelenaške kamate.

Osnovan je i prigovor revizije da presudu nije moguće ispitati, kad u postupku nije utvrđeno što se u odnosu na glavni zahtjev tužiteljice a u iznosu od 100.750,00 kn odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, dakle nevraćeni kredit, a što na ugovorenu kamatu na kredit, a iz izvoda tužiteljice koji prileže spisu slijedi da se kamata pripisivala glavnom dugu. Osnovan je i prigovor revizije da se presude ne mogu ispitati ni u odnosu na dosuđenu ugovornu kamatu od 37% na prihvaćeni glavni zahtjev tužiteljice, jer presude nemaju nikakvih razloga u odnosu na dosuđenu kamatu na glavno potraživanje, a od 9. srpnja 1998. pa nadalje.

Tuženici je nadležni županijski ured izdao obrtnicu za obavljanje obrta po odredbama Zakona o obrtu (NN 49/03 – Pročišćeni tekst), pa tuženica neosnovano i u reviziji prigovara da je njezin obrt bio "fiktivan", jer je sve vođeno od strane trgovačkog društva M. d.d. P. odnosno direktora tog društva protiv kojeg se vodi i istraga u spisu Županijskog suda u Puli br. Kio-109/97. To zato, što odnos tuženice i navedenog društva ne može biti relevantan za rješenje predmeta spora u kojem tužiteljica zahtjev temelji na ugovoru koji je zaključen između stranaka.

U odnosu na prigovor tuženice da po odredbi čl. 20. Zakona o obrtu ne može biti odgovorna tužiteljici, jer odgovara samo imovinom koju je unijela u obrt, treba reći da prema pravnom shvaćanju ovog suda obrtnik odgovara do visine vrijednosti imovine unesene u obrt za vrijeme trajanja obrta i da pritom nije odlučno da li se ta imovina i dalje nalazi u obrtu ili je ona izišla iz obrta. Dakle, ako je tužiteljica plaćala račune za robu koja je ušla u obrt, onda tuženica neosnovano prigovara da ne bi bila odgovorna za plaćanje te robe, a pozivajući se na odredbu čl. 20. Zakona o obrtu.

U ponovljenom postupku potrebno je da sud prvog stupnja postupi u smislu naprijed iznesene upute.

Iz iznesenih razloga, a temeljem odredbe čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99) valjalo je reviziju tuženice prihvatiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 9. veljače 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.