I Kž-245/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 245/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, dr. Petra Novoselca i Ante Potrebice, kao članova vijeća i stručnog suradnika Rajke Tomerlin-Almer, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 2. ožujka 1993.g. K 1/93, u sjednici održanoj 26. listopada 1993.g., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. M.V.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. R.Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku pobijanom presudom oglasio je krivim opt. R.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci te presude i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

Protiv te presude podio je žalbu optuženik zbog povrede krivičnog zakona, te predlaže da se krivični postupak protiv njega, primjenom Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, obustavi, pritvor ukine i on pusti na slobodu.

Vraćajući spis, Državni odvjetnik Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede krivičnog zakona (čl. 355. ZKP).

Povredu krivično zakona žalitelj nalazi u tome što je na predmet optužbe primijenjen, navodno, zakon koji se ne može primijeniti, budući se činjenični opis djela kako je dan u optužnici ne može podvesti pod krivično djelo iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH (sada čl. 231. st. 1.) ugrožavanja teritorijalne ukupnosti Republike Hrvatske. Pri tome žalitelj navodi, kako je nesporno utvrđeno, da je optuženik bio pripadnik "milicije tzv. SAO Krajina" međutim, da u njegovom djelovanju nisu ostvareni bitni elementi krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti Republike Hrvatske, pa da na njega treba primijeniti Zakon o oprostu, dakle da je krivično gonjenje isključeno i da treba optužbu odbiti.

Međutim, iz obrane optuženika proizlazi da je on kolovoza mjeseca 1991.g. započeo sa oružjem u ruci držati stražu u selu, u listopadu mjesecu 1991.g. dobio je vojno naoružanje i uniformu, više puta pucao je prema položajima Hrvatske vojske, pa tako jednom prilikom ispalio je i četiri tromblonske mine.

Zajedno sa tim jedinicama povukao se u pravcu Okučana, a 4. veljače 1992.g. postao je pripadnik Banjalučkog korpusa i došao na ratište u selo Gornje Raiće, nedaleko Okučana i Novske, te učestvovao u raznim patrolama koje su kontrolirale okolna mjesta.

Imajući inkriminirane radnje optuženika u vidu a koje su nesporne, opravdano sud prvoga stupnja zaključuje da su od samog početka te radnje bile usmjerene na jedan cilj - otcjepljenje dijela teritorija Republike Hrvatske. Sve te radnje nedvojbeno su bile usmjerene na to da se silom otcijepi dio teritorija i u njima je optuženik aktivno učestvovao, što sam i ne poriče. Inkriminirano krivično djelo se može izvršiti svakom radnjom koja je upravljena na povredu teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, a posebno to uključuje upotrebu sile, nasilja.

Nedvojbeni je i umišljaj optuženika, jer je on kao pripadnik paravojne jedinice, Banjalučkog korpusa i "Milicije Republika Srpska Krajina" koje djeluju u jedinom cilju da otcijepe dio teritorija Republike Hrvatske i pripoje ga drugoj državi, potpuno bio svjestan toga cilja i htio ga. Osnovano, dakle, sud prvoga stupnja utvrđuje da su radnjama optuženika ostvareni svi bitni elementi krivično djela iz čl. 236.b/ st. 1. KZRH, (sada čl. 231. st. 1.) i nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se djelovanje optuženika ne može podvesti pod taj zakonski propis.

Ovo krivično djelo izuzeto je od primjene Zakona o oprostu jer ponašanje optuženika, eno u izreci pobijane presude zabranjeno je i po odredbama međunarodnog kako je označ

prava, pa Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske se ne može primijeniti na konkretan slučaj. Taj Zakon se primjenjuje na počinitelje određenih kaznenih djela, ali izvršena unutar razdoblja od 17. kolovoza 1990.g. do 25. rujna 1992.g., ne i dalje. Optuženik je, pak, inkriminirano djelovao sve do uhićenja odnosno sve do 24. studenog 1992.g. pa takva njegova djelatnost najbolje govori o njegovoj namjeri, cilju inkriminiranog djelovanja pobliže opisanog u izreci pobijane presude. Stoga je optuženikovo postupanje ispravno pravno označeno.

Nije dakle, osnovan žalbeni razlog povrede krivičnog zakona na koji se poziva žalitelj.

Budući da žalba optuženika podnesena u njegovu korist sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 369. ZKP), to je ovaj sud ispitao pobijanu presudu i zbog tih razloga utvrdio da je prvostupanjski sud, prilikom odmjeravanja kazne, imao u vidu sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne i pravilno ih cijenio, a posebno izuzetnu društvenu

I Kž 245/93

opasnost takvog krivičnog djela, te ovaj drugostupanjski sud izrečenu kaznu smatra primjerenom, i ta kazna ostvarit će svrhu kažnjavanja iz čl. 31. u vezi čl. 4. st. 2. OKZRH.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. ZKP ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Iz svega navedenog odlučeno je temeljem odredbe čl. 374. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 26. listopada 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rajka Tomerlin-Almer, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

/Štefica

Klepac/