Croatian Supreme Court dismisses appeals in a murder case, upholding the first-instance conviction and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the defendant and the public prosecutor against the first-instance judgment convicting the defendant of murder. The defendant argued for a different legal qualification and lighter sentencing, while the prosecutor sought a harsher penalty. The court rejected these claims, affirming that the first-instance court correctly established the facts and applied the law regarding the severity of the crime and the defendant's circumstances.
Legislator headnote
AI generatedArticles 373, 387 of the Criminal Procedure Act; The Supreme Court dismisses appeals when the first-instance court has correctly established the facts and applied the law, particularly regarding the qualification of the crime and the appropriateness of the imposed sentence and security measures.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I-Kž-24/01-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Milana Gudelja, Josipa Budinskog, Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnika u vijeću – višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. K. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. listopada 2000. br. K-82/00, u sjednici održanoj 12. lipnja 2001., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragana Novosela
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. Ž.K. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. Ž.K. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, opisanog u izreci te presude, za koje je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, u koju mu je temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. siječnja 2000. do 26. listopada 2000. pa nadalje.
Ujedno su prema optuženiku na temelju čl. 76. st. 1. i čl. 80. st. 1. KZ primijenjene sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu i oduzimanja predmeta – lovačkog noža, uporabljenog za počinjenje kaznenog djela.
Protiv te presude optuženik i državnog odvjetnika su podnijeli žalbe.
Optuženik se žali osobno i putem branitelja V.R., odvjetnice iz Z., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno “preinači u smislu žalbe.”
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
U smislu čl. 373. st. 1. ZKP spisi su dostavljeni nadležnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ih je nakon razgledanja vratio sudu, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a prihvati žalba državnog odvjetnika.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kaznenim sankcijama)
Žalbena osnova povrede kaznenog zakona u žalbi optuženika nije posebno označena niti je obrazložena, već optuženik samo ističe da je njegovo djelo pogrešno pravno kvalificirano kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ, jer da je prvostupanjski sud nepravilno ocijenio utvrđeno činjenično stanje na koje je onda pogrešno primijenio materijalno pravo kada optuženika nije proglasio krivim za kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92. Kaznenog zakona.
Protivno shvaćanju žalitelja, ovdje se uopće ne radi o povredi kaznenog zakona, već o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će u nastavku biti više riječi.
Sud, naime, na ono činjenično stanje koje je utvrdio, nije pogrešno primijenio kazneni zakon, kako smatra žalitelj, niti se kao povreda kaznenog zakona može isticati kad žalitelj smatra da je prema njegovoj, subjektivnoj ocijeni dokaznog materijala, trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje, povoljnije za optuženika, što bi onda opravdavalo i blažu, odnosno drugačiju pravnu oznaku njegova djela.
Stoga u izloženom pravcu nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona, niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP našao da je kazneni zakon na štetu optuženika povrijeđen u kojem drugom pitanju.
U odnosu na činjenično stanje između utvrđenja od strane prvostupanjskog suda i navoda u žalbi optuženika nije sporno vrijeme, mjesto, način i okolnosti uz koje je optuženik usmrtio ošt. Ž.M. Sporno je, međutim, je li optuženik u stan oštećenika ušao kroz prozor, kako je utvrdio prvostupanjski sud ili je u stan oštećenika ušao kroz otvorena vrata, kako smatra žalitelj, koji iz te okolnosti izvodi zaključak da optuženik “prilikom dolaska u kuću oštećenika nema nikakve druge namjere osim raščistiti situaciju između njega, njegove supruge i oštećenika.” S obzirom da je prema mišljenju psihijatrijskog vještaka optuženik ispod prosječnih intelektualnih sposobnosti i da su njegove reakcije neadekvatne, uz činjenicu da je te večeri bio izazvan ponašanjem svoje supruge i oštećenika, žalitelj zaključuje da je optuženik postupao u stanju krajnje razdraženosti u koju je doveden bez svoje krivnje.
Razmotrivši izložene navode u žalbi optuženika i razloge koje je u obrazloženju svoje presude u odnosu na odlučne činjenice naveo prvostupanjski sud, ovaj Vrhovni sud našao je da optuženik navodima svoje žalbe nije ni najmanje uspješno doveo u sumnju pravilnost pobijanog zaključka prvostupanjskog suda, tj. da je optuženik, na način uz okolnosti opisane u izreci pobijane presude, postupajući s izravnom namjerom, počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ, zbog kojeg je proglašen krivim.
Naime, neovisno o tome što se prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka dr. Ž.M. u vrijeme počinjenja djela optuženik nalazio u stanju povišene afektivne tenzije, uzrokovane prije svega trajnim poremećajem strukture njegove ličnosti, konzumiranjem alkoholnih pića, stilom življenja i dinamikom teško narušenog obiteljskog života, upravo kad bi takvo stanje optuženika i odgovaralo pojmu jake razdraženosti ili prepasti u smislu čl. 92. KZ, u ovom slučaju ne može biti govora o kaznenom djelu ubojstva na mah, za kakvu pravnu kvalifikaciju optuženikova djela se zalaže žalitelj.
Naime, za postojanje kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ potrebno je da počinitelj bez svoje krivnje bude doveden u stanje jake razdraženosti i to napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane drugog, o čemu se u konkretnom slučaju uopće ne može govoriti, ako se ima u vidu da je optuženik, na putu do stana oštećenika, lovački nož dužine 23 cm iz ruksaka na leđima stavio za pojas, te došavši do zgrade u kojoj je stanovao oštećenik i s kojim se nalazila optuženikova supruga, komadom drveta razbio prozorska stakla i okvire spavaće i dnevne sobe stana oštećenika a potom kroz prozor dnevne sobe ušao u stan te nožem pet puta ubo oštećenika, zadavši mu time u predjelu glave, vrata, ramena, grudnog koša, trbušne stjenke i desne uške više teških tjelesnih ozljeda koje u svom zbiru predstavljaju tešku i po život opasnu ozljedu koja je dovela do smrtnog ishoda.
Uz ovakvo stanje stvari, upravo da se oštećenik i pokušao suprotstaviti napadu optuženika, na način da je upotrijebio gumenu palicu, kako to tvrdi optuženik, bez obzira što prilikom očevida nakon inkriminiranog događaja nikakva takva ili slična palica nije pronađena u stanu oštećenika, niti su na optuženiku ustanovljene kakve tjelesne ozljede, ne bi bila prihvatljiva obrana optuženika u pravcu da je od strane oštećenika bio napadnut i da je uslijed toga napada bio doveden u afektivno stanje.
Isto tako nije u pravu optuženik kad u svojoj žalbi, podnesenoj putem branitelja, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je on u stan oštećenika ušao kroz prozor dnevne sobe koji je prethodno razbio, s obzirom na suprotno utvrđenje prvostupanjskog suda, premda ta činjenica, sama za sebe, nije odlučna za postojanje kaznenog djela i krivnje optuženika.
Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i s time u vezi povrede kaznenog zakona, dok se u odnosu na navodno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi optuženika ništa određeno i ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio a trebao je utvrditi, niti se u tom pravcu predlažu kakvi dokazi.
Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama
Protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, prema kojima je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti a s druge strane podcijenio kao otegotnu okolnost izraženu upornost optuženika pri počinjenju kaznenog djela, kao i navodima u osobnoj žalbi optuženika, koji smatra da mu je izrečena prestroga kazna s obzirom na činjenicu smanjene ubrojivosti i narušenog zdravstvenog stanja zbog psihoorganskog sindroma, ovaj Vrhovni sud prihvaća razloge koje je prvostupanjski sud iznio u dijelu obrazloženja svoje presude u odnosu na kaznene sankcije izrečene optuženiku zbog počinjenog kaznenog djela.
Naime, kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci i po ocijeni ovog suda primjerena je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti njegova djela, pobudama iz kojih je i okolnostima u kojima je to djelo počinjeno, ličnosti optuženika i svim okolnostima koje su u konkretnom slučaju relevantne za izbor vrste i mjere kazne.
Isto tako, opravdavana je i na zakonu utemeljena odluka prvostupanjskog suda da prema optuženiku primijeni sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu i oduzimanju predmeta uporabljenog za počinjenje kaznenog djela, jer su za primjenu tih sigurnosnih mjera bili ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 76. st. 1. i čl. 80. KZ.
Zbog navedenih razloga na temelju čl. 387. ZKP trebalo je odbiti kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 12. lipnja 2001.
Zapisničar:
:
Predsjednik vijeća:
Ahmed Kapetanović, v.r.
Vesna Vrbetić, v.r.