Criminal appeal rejected for extraordinary sentence mitigation due to lack of new statutory grounds under Article 414 of the Criminal Procedure Act.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prisoner's request for extraordinary sentence mitigation, ruling that previously considered mitigating factors could not serve as new grounds. The prisoner argued that his mother's mental illness and his own age at the time of the crime warranted leniency, but the court found these circumstances were already accounted for in the original judgment. Consequently, the court determined the request failed to meet the strict legal requirements for extraordinary mitigation under the Criminal Procedure Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 414. ZKP; čl. 416. st. 6. ZKP: Extraordinary sentence mitigation is only permissible when new circumstances arise that were not known to the court at the time of sentencing and significantly affect the gravity of the crime.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kr-63/01-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog, Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, te tajnika u odjelu, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. T. K., zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 3. OKZRH, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne, dostavljenim s prijedlogom Županijskog suda u Splitu od 19. veljače 2001. godine, broj: Kv-749/00, u sjednici održanoj 29. svibnja 2001. godine,
r i j e š i o j e:
Odbija se zahtjev os. T.K. za izvanredno ublažavanje kazne.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Splitu od 09. prosinca 1998. godine, broj: K-50/97, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 01. ožujka 2000. godine, broj:
Kž-511/99-9, T.K. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 3. u vezi s st. 2. OKZRH.
Zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne podnio je osuđenik putem braniteljice, D.K., odvjetnice iz S. U zahtjevu navodi da su se, uz činjenice koje su uzete u obzir prilikom donošenja presude, pojavile nove činjenice koje zajedno i u povezanosti s prethodno utvrđenim predstavljaju osnovu za ublažavanje kazne. Kao novu činjenicu navodi da je njegova majka psihički bolesnik već dugo godina, sklona je suicidu, te nije sposobna brinuti se o sebi, a osim toga izložena je psihičkom i fizičkom maltretiranju svoga supruga. Zbog toga jedino on, osuđenik može pružiti pomoć majci. Pored toga ističe da je u vrijeme počinjenja djela bio, doduše, mlađi punoljetnik, ali u socijalnom smislu još nezrela osoba, te da se radilo o jednom prolaznom razdoblju njegove delikvencije. Navodi da je zaposlen i ima namjeru sklopiti brak, pa smatra da te kao i već prije spomenute okolnosti predstavljaju razloge da mu se kazna ublaži tako da mu se izreče uvjetna osuda ili blaža kazna.
Iz podataka u spisu nije vidljivo da li se osuđenik nalazi na izdržavanju kazne. Županijski sud u Splitu, kao prvostupanjski sud, dostavio je zahtjev ovom Vrhovnom sudu, s prijedlogom da se odbije. Negativno mišljenje o zahtjevu dalo je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu (list 420) i državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 25. travnja 2001. godine, broj: KŽ-DO-275/01.
Zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne nije osnovan.
Naime, okolnosti da je osuđenik u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik i da nije bio osuđivan uzeo je u obzir kao olakotne okolnosti i pravilno ih ocijenio prvostupanjski sud pri izricanju prvostupanjske presude. Povodom žalbe Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je ustanovio kako je ocjena prvostupanjskog suda navedenih olakotnih okolnosti pravilna. Zbog toga se navedene okolnosti ne mogu uzeti kao osnov za izvanredno ublažavanje kazne, jer ne predstavljaju nove okolnosti iz odredbe čl. 414. ZKP. Isto tako, ni daljnje okolnosti koje osuđenik iznosi u zahtjevu ne predstavljaju okolnosti za izvanredno ublažavanje kazne. U pogledu bolesti majke osuđenik je priložio medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na vremensko razdoblje od 1992. do 1993. godine, na temelju koje je upućena višoj invalidskoj komisiji radi utvrđenja radne nesposobnosti (list 411-419). Kako je T.K. osuđen 09. prosinca 1998. godine, a nije dao podatke o zdravstvenom stanju majke za posljednjih 7 godina niti je dao bilo kakav dokaz da njegov otac psihički i fizički maltretira majku, navedene tvrdnje osuđenika nisu okolnosti u smislu odredbe čl. 414. ZKP.
Zatim, osuđenik svoju namjeru da sklopi brak nije potkrijepio na odgovarajući način, jer je zahtjevu, kojeg je podnio 10. listopada 2000. godine priložio potvrdu (list 410), iz koje proizlazi da je brak trebao zaključiti 17. kolovoza 2000. godine, a kako nije priložio dokaz o zaključenju braka, proizlazi da navedena namjera nije ostvarena.
S obzirom na iznesene okolnosti u vezi sa zdravstvenim stanjem majke u označenom vremenskom razdoblju, upravo da je sud za njih znao, očito ne bi dovele do blaže osude, jer nemaju značaj okolnosti koje ima u vidu odredba čl. 414. ZKP.
Prema tome, na temelju svega navedenog je vidljivo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za izvanredno ublažavanje kazne iz odredbe čl. 414. ZKP, pa je zahtjev odbijen u skladu s odredbom čl. 416. st. 6. rečenica prva ZKP.
U Zagrebu, 29. svibnja 2001.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ahmed Kapetanović, v. r.
Milan Gudelj, v. r.