Rev-2730/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2730/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš, kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Stanka Jesankovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u građansko- pravnoj stvari tužitelja T. O. i D., oboje zastupa I. S., advokat u Z., protiv tužene ZOIO C. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. srpnja 1991. br. Gž-6476/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. ožujka 1991. br. Pn-1413/91, u sjednici održanoj dana 5. ožujka 1992. godine

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn- 1413/91 od 21. ožujka 1991. godine obvezana je tužena da svakom od roditelja, s naslova naknade za duševne bolove zbog smrti sina, plati iznos od 100.000 HRD.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Zagrebu broj Gž- 6476/91 od 9. srpnja 1991. godine odbijanjem žalbi obiju stranaka, prvostepena je presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu tužitelji su pravovremeno izjavili reviziju (odredba čl. 382. st.

1. Zakona o parničnom postupku, koji je sada preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" br. 53/91 - kao zakon Republike Hrvatske) i to jedino, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlažu, da se obje nižestepene presude preinače i tužbenom zahtjevu u cijelosti udovolji, tj. za svakog tužitelja dosudi daljnja naknada od 20.000 HRD. Revidenti smatraju da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dob pok. sina (34 godine), odlazak iz roditeljskog doma radi stjecanja sredstava potrebnih za zasnivanje obitelji, te da je smrtno stradao na tragičan način.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostepeni je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i javnom tužiocu nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, međutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se republički javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Tužitelji su naknadu za ovaj vid štete zatražili u iznosu od po 120.000 HRD, a pravična naknada odmjerena je i dosuđena u iznosu od 100.000 HRD za svakoga od njih. Ovakova je naknada odmjerena roditeljima pravična, a po stanovištu ovog suda

- pa kada se i prihvate okolnosti navedene u reviziji, koje su sudovi u dovoljnoj mjeri i do sada imali u vidu i vrednovali - materijalno pravo nije, niti prema kriterijima sudske prakse (svakako imajući u vrijeme donošenja odluke - odredba čl. 189. st.

2. Zakona o obveznim odnosima) pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja.

Kako pored toga, nedvojbeno nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku, na koju povredu revizijski sud, u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku,pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (odredba čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 5. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.