II Rev-191/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-191/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Marijana Ramušćaka, Ljubice Munić i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d. d. Z., kojeg zastupa R. T., odvjetnik iz Z., protiv tuženika F. G. G. d. o. o., U., radi isplate 630.000,00 USD, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 06. kolovoza 1997. br. Pž-2093/97, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 20. studenog 1996. br. P-19/95, u sjednici održanoj dana 02. listopada 2002.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika se prihvaća, te se ukida presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-19/95 od 20. studenog 1996. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2093/97 od 06. kolovoza 1997. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2093/97 od 06. kolovoza 1997. odbijena je žalba tuženika i potvrđena jeprvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-19/95 od 20. studenog 1996., kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 630.000,00 USD spp na ime ispunjenja obveze iz ugovora – "Posebni ugovor broj 127" od 10.10.1999.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. i 10. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i tužba odbaci.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama razloga iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je ista donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

U konkretnom slučaju sud je trebao primijeniti odredbe čl. 103. i čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 53/91; dalje ZDP), a te odredbe nisu primijenjene.

Spor proizlazi iz "Posebnog ugovora broj 127" stranaka od 1991., kojim se tuženik obvezao da će, kao nosilac deviznih prava, ustupiti tužitelju devizna prava i doznačiti mu u inozemstvo 4,000.000,00 USD (toč. 2), a tužitelj se obvezao da će na ime ustupljenih mu deviznih prava na žiro-račun tuženika uplatiti dinarski iznos u visini 173% protuvrijednosti deviznog iznosa, tj. 243,264.840,00 dinara (toč. 4.).

Tužitelj je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu, tj. 1991. uplatio je tuženiku iznos od 243,264.840,00 dinara, dok je tuženik svoju ugovornu obvezu ispunio djelomično, odnosno od ukupno ugovorenih 4,000.000,00 USD doznačio je u inozemstvo (u korist tužiteljevog dobavljača A. ZUG Š.) iznos od 3,370.000,00 USD, dok preostali iznos od 630.000,00 USD nije platio.

Slijedom toga, tužbeni zahtjev upravljen je na ispunjenje ugovora – "Posebnog ugovora broj 127" od 10.10.1991. – na isplatu 630.000,00 USD.

Iz sadržaja "Posebnog ugovora broj 127" od 10.10.1991. proizlazi da se radi o ugovoru o kupoprodaji deviza između domaćih osoba.

U vrijeme kad je taj ugovor zaključen bio je na snazi ZDP, koji je u čl. 15. propisivao da je zabranjena kupnja i prodaja deviza između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Jugoslaviji izvan jedinstvenog deviznog tržišta.

Citirani propis je prisilne naravi, pa je, u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO, predmetni Ugovor ništav.

Ispunjenje obveze iz ništavog ugovora ne može se tražiti, tako da sudovi nisu smjeli usvojiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 630.000,00 USD spp.

U konkretnom slučaju može doći do primjene samo odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, a po toj odredbi osnovanost tužbenog zahtjeva nije raspravljena, odnosno nije utvrđeno činjenično stanje relevantno za njezinu primjenu.

Pogrešno se drugostupanjski sud u razlozima svoje presude poziva na čl. 52. a) ZDP, prema kojem da je dozvoljena kupoprodaja deviza.

Odredbama čl. 52. a) ZDP dana je mogućnost poduzećima, drugim pravnim osobama, poduzetnicima i ovlaštenim bankama da na domaćim i stranim financijskim tržištima kupuju i prodaju potraživanja po osnovi svih vrsta poslova s inozemstvom. Tim odredbama nije dozvoljena kupoprodaja deviza između domaćih osoba u smislu da bi njima bila derogirana odredba čl. 15. ZDP.

Zbog ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi činjenice odlučne za primjenu odredbe iz čl. 104. st. 1. ZOO i ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 02. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.