Rev-1308/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1308/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke-Potočnjak Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz S., koga zastupa punomoćnik R. J., odvjetnik u Z., protiv tuženih F. G. I. Z. G., oboje iz Z., P., radi poništenja ugovora i uspostave ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1993. broj Gž-4523/93-2 kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Samoboru od 25. rujna 1992. broj P-738/91, u sjednici održanoj 4. srpnja 1996.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Tuženima se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je darovni ugovor između tuženih od 15. srpnja 1997. ništav. Određuje se u zk.ul.br. 2438 k.o. S. uspostava zemljišno-knjižnog stanja kako je bilo prije provedbe ugovora o darovanju iz toč. 1. ove izreke tako da se briše pravo vlasništva nad tim nekretninama s imena tuženog F.G. uz upis tih nekretnina u vlasništvo tužitelja, te se ujedno tuženicima nalaže da tužitelju naknade parnični trošak."

Protiv drugostupanjske presude pravovremeno je (kako je utvrđeno provedenim izvidima) izjavio reviziju tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se preinače obje presude i prihvati njegov tužbeni zahtjev te mu se dosude troškovi u cijelosti.

U pismenom odgovoru na reviziju tuženi predlažu da se ista - ili odbaci kao nepravovremena ili odbije, a traži i trošak odgovora na reviziju.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je pravovremena, ali nije osnovana.

Prigovor tuženika da revizija nije pravovremeno izjavljena ne stoji. Provedenim izviđajima je utvrđeno da drugostupanjsku odluku nije punomoćnik tužitelja uredno primio 29.7.1993. već tek 4.10.1993. pa kako je revizija izjavljena 19.10.1993. ista je pravovremena.

U tijeku parničnog postupka pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno slijedeće činjenično stanje:

Sada pok. V.Š., otac tužitelja i tužene Z.G., darovao je ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 15.7.1977. predmetne nekretnine kćerki Z. Bio je to ugovor kojim su darovane nekretnine prešle u vlasništvo davatelja uzdržavanja odmah i ona je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik. Ona je spornim ugovorom o darovanju od 17.7.1997. 1/2 dijela tih nekretnina darovala svom suprugu - tuženiku F.G. koji se je, na osnovi tog ugovora uknjižio kao suvlasnik tih nekretnina. U parnici pod oznakom P-166/79 kod istog prvostupanjskog suda, pravomoćnom presudom raskinut je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između V.Š. i kćerke Z., a nakon toga je V.Š. sve nekretnine (koje su bile predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju između njega i Z., pa i onih koje je Z. darovala suprugu F. ) ugovorom od 28.4.1987. darovao svom sinu - tužitelju S.

Tužitelj je - pozivajući se na pravomoćnu presudu o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju (P- 166/79) tražio da se presudom utvrdi ništavim ugovor o darovanju od 15.7.1977. zaključen između tuženih bračnih drugova Z. i F.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev navodeći da taj ugovor nije ništav, jer nema uvjeta iz čl. 103. Zakona o obveznim odnosima.

U reviziji tužitelj posebno ističe da je ugovor ništav zbog okolnosti što je prvotuženik (F. ) u času zaključenja darovnog ugovora znao kakovi su odnosi (loši) drugotužene (Z. ) i njezinog oca (V. ), pa da se taj tuženik ne može pozivati na okolnost da je predmetni ugovor upisan u zemljišne knjige, te da je zato (očigledno revident smatra da je daroprimatelj znao da su poremećeni odnosi između oca i kćerke zbog čega je kasnije taj ugovor raskinut) "taj darovni ugovor protivan moralu društva te načelu savjesnosti i poštenja" (čl. 10. i 12. Zakona o obveznim odnosima).

Pravilno su i primjenom materijalnog prava koji je bio na snazi u trenutku zaključenja spornog ugovora o darovanju sudovi odbili tužbeni zahtjev za poništenje darovnog ugovora.

Nije utvrđeno da bi prvotuženik (daroprimatelj F. ) znao za poremećaj i pogoršanje odnosa između njegove žene (Z. ) i njenog oca (V. ) kada je zaključio darovni ugovor koji je predmet ove parnice. To nije ni bilo moguće, jer je sporni ugovor zaključen istog dana kada je Z. te nekretnine dobila od svoga oca V., ugovorom o doživotnom uzdržavanju i nije moguće da su odnosi oca i majke već tada bili poremećeni (jer tada otac ne bi svoje nekretnine darovao kćerki). Tek kasnije, kako je to uvrđeno u parnici pod oznakom P- 166/79, došlo je do pogoršanja odnosa oca i kćerke, te su ispunjeni uvjeti za raskid tog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naknadno raskidanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, kojim je davalac izdržavanja (Z. ) postala odmah vlasnikom nekretnina, ne može biti razlogom da je predmetni ugovor o darovanju zaključen između tuženih stranaka, ništav ni po odredbama iz čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, kako to navode nižestupanjski sudovi niti po pravnim pravilima paragrafa 879. bivšeg OGZ-a koji se primjenjivao kao pravno pravilo u trenutku zaključenja ugovora o darovanju (15.7.1977.) jer je Zakon o obveznim odnosima stupio na snagu kasnije tj. 1.10.1978.

Kako nisu dakle ispunjene pretpostavke za ništavost ugovora koji je predmet parnice tuženik . je upisan kao suvlasnik nekretnina koje su mu darovane valjanim pismenim ugovorom, to su sudovi imali osnova da odbiju tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje ništavosti tog ugovora i uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja te brisanje sa imena F. u korist tužitelja, pa je revizija neosnovana i trebalo ju je odbiti te presuditi kao u izreci u skladu s odredbom čl. 393. Zakona o parničnom postupku. Trošak odgovora na reviziju nije tuženima priznat jer isti nije bio potreban (čl. 155. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 4. srpnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.