Uzz-11/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 11/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja M. C. iz P. protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/07-

02/573 od 18. svibnja 2007., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-44/11-4 od 24. svibnja 2011., protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-7200/07 od 16. prosinca 2010., u sjednici održanoj 9. svibnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava, te se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-7200/07 od 16. prosinca 2010. preinačuje i sudi:

Odbija se tužba kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske tužba je uvažena, te je poništeno rješenje tuženog tijela, klasa: UP/II-350-05/07-02/573 od 18. svibnja 2007., kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji – Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-350-05/06-01/782/BE, ur. broj: 2182-04-01-07-10 od 7. ožujka 2007., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za zahvat u prostoru, tj. izgradnju stambene građevine na z.č. …, …, … k.o. T. (objekt „A“).

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podignulo je zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvati i pobijana presuda preinači te odbije tužba tužitelja.

Tužitelj je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Pobijana presuda je u smislu čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZUS/91/92), koji je u primjeni na konkretni slučaj pozivom na odredbu iz čl. 90. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10 – dalje: ZUS/10), ispitana samo u granicama zahtjeva.

Prema utvrđenim činjenicama u upravnom postupku, tužitelj je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole na navedenim nekretninama za objekt „A“ podnio 30. kolovoza 2006. Taj je zahtjev odbijen rješenjem prvostupanjskog tijela uz obrazloženje da prema Prostornom planu uređenja grada V., na području određenom tim Planom do donošenja Urbanističkog plana uređenja, ne mogu se izdavati odobrenja za gradnju višestambenih i više obiteljskih građevina, kao što je tužitelj zatražio u konkretnom slučaju.

Nije sporno da je u vrijeme donošenja rješenja prvostupanjskog upravnog tijela 7. ožujka 2007. bio u primjeni Prostorni plan uređenja Grada V. (Službeni vjesnik Šibensko- kninske županije broj 14/06), koji je stupio na snagu 22. studenog 2006.

Upravni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno stajalište da se u postupku izdavanja lokacijske dozvole primjenjuje Prostorni plan koji je na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka. Kako je u konkretnom slučaju upravno tijelo primijenilo Prostorni plan uređenja Grada V., koji je stupio na snagu 22. studenog 2006., a tužitelj je prije tog datuma (30. kolovoza 2006.) zatražio izdavanje lokacijske dozvole radi izgradnje gore spomenutog stambenog objekta, ocijenio je da je osnovan prigovor tužitelja te je stoga poništio pobijanu tuženikovo rješenje, smatrajući da zahtjev tužitelja treba riješiti primjenom Prostornog plana uređenja Grada V. koji je važio do stupanja na snagu Prostornog plana uređenja Grada V. iz 2006.

Takvo pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, kako se to opravdano ističe u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Primjena podzakonskih propisa koji su na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, nije u suprotnosti s ustavnim načelom po kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (čl. 89. st. 4. Ustava Republike Hrvatske – „Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/10). Novi propis se ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali samim podnošenjem zahtjeva da se izda lokacijska dozvola tužitelj nije stekao pravo, niti je nastala obveza upravnog tijela da mu izda lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, ni o obveznom odnosu kod kojeg se pravo i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa.

Između tužitelja kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastao je odnos u kojem on ima pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu, ali nije stekao pravo na točno određenu odluku – u ovom slučaju rješenje kojim se izdaje lokacijska dozvola. Upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu, pri čemu je, u smislu odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96 - dalje ZUP), upravnu stvar dužno riješiti na temelju zakona i drugih propisa te općih akata ustanova i drugih pravnih osoba koje oni donose na temelju javnih ovlasti.

Prema odredbi čl. 34. st. 1. i 2. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04), svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima Prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema st.

2. tog članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata Prostornog uređenja te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovi tih zakona.

Iz spomenute odredbe proizlazi da se lokacijska dozvola ne može izdati suprotno dokumentima Prostornog uređenja koji su na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.

Kako je u ovom konkretnom slučaju u vrijeme odlučivanja o zahtjevu bio na snazi Prostorni plan uređenja Grada Vodica, koji je stupio na snagu 22. studenog 2006., pravilno su postupila upravna tijela kada su primjenom spomenute odluke odbili tužitelju izdati lokacijsku dozvolu, jer u vrijeme donošenja odluke o njegovom zahtjevu nije donesen Urbanistički plan uređenja bez kojega se prema Prostornom planu uređenja Grada V. iz 2006. na području određenom tim Planom ne mogu izdavati odobrenja za gradnju višestambenih i više obiteljskih građevina, o čemu se radi u ovom predmetu izdavanja lokacijske dozvole za objekt „A“ (dok je za objekt „B“ na istovjetan način odlučeno u predmetu ovog suda broj Uzz-9/11 od 7. prosinca 2011.).

Korištenje prostora i njegova namjena ne može se određivati putem suda, nego su za to ovlaštena tijela koja su nadležna za donošenje propisa o uređenju prostora. Novim propisom može se odrediti da će određeni prostor služiti za neku drugu namjenu. Navedeno pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske nije prihvatljivo ni zbog toga što ono podrazumijeva da bi se lokacijske dozvole u pojedinim slučajevima morale izdavati za izgradnju objekta na određenom prostoru unatoč tome što je taj prostor, prema propisima važećim u trenutku odlučivanja o zahtjevu, određen kao, primjerice, park prirode, zaštićeni krajolik ili je predviđen za sasvim neku drugu namjenu koja potpuno isključuje izgradnju takve građevina.

Iz navedenih je razloga zato zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan pa je on uvažen, a pobijana presuda preinačena te tako odlučeno kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 50. st. 2. ZUS/91/92, u svezi s čl. 90. ZUS/10.

U Zagrebu, 9. svibnja 2012.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jadranko Jug, v.r.