Rev-3141/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3141/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vjere Delić, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lj.P., D.P. i T.B., svi iz K.V., koje zastupa punomoćnik B.P., odvjetnik iz K., protiv tuženika "C.o. " Filijala K., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po svim tužiteljima protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 26. lipnja 1995. godine br. Gž-537/95 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini od 17. studenog 1994. br. P-600/94, u sjednici održanoj dana 23. listopada 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom tuženica je obvezana isplatiti tužiteljima pod 1. i 2. na ime naknade štete iznos od po 11.000,00 kn zajedno sa zakonskom kamatom tekućom počev od 17. 11. 1994. godine do isplate i nadoknaditi parnični trošak od 2.980,00 kn, dok su tužbeni zahtjevi ovih tužitelja preko dosuđenih iznosa te tužbeni zahtjev tužiteljice pod 3. u cijelosti odbijeni.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba svih tužitelja kao neosnovana, a uvažena žalba tuženice te prvostupanjska presuda preinačena onamo, da su odbijeni tužbeni zahtjevi svih tužitelja u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti uz obvezu tuženice da im nadoknadi parnični trošak. Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužitelja protivnoj stranci, te nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, da im tuženica kao osiguravatelj vlasnika motornog vozila koji je prouzrokovao u prometnoj nezgodi teške tjelesne povrede njihovom ocu, odnosno bračnom drugu naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova koje trpe zbog naročito teškog invaliditeta spomenutog člana njihove uže obitelji, i to svakome revidentu u iznosu od 20.000,00 kn.

Pri tome revidenti smatraju, da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je našao, da povrede koje je zadobio njihov bračni drug odnosno otac ne predstavljaju slučaj naročito teškog invaliditeta za razliku od prvostupanjskog suda koji je zaključio, da je kod bliskog srodnika revidenata nastupio slučaj naročito teškog invaliditeta i djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pod 1. i 2.

Prema odredbi čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91 i sl. - u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

U postupku pred nižim sudovima utvrđeno je, da je otac i bračni drug revidenata u opisanoj prometnoj nezgodi zadobio višeiverni prijelom drugog slabinskog kralješka, te prijelom zdjelice posljedica kojih povreda je izražena u ograničenoj pokretljivosti lumbalne kralježnice u jačem stupnju, te ograničenoj pokretljivosti u lijevom kuku zbog čega je spomenutom srodniku tužitelja otežano podizanje iz sjedećeg položaja te otežano hodanje niz stepenice čime je u neurološkom smislu u velikoj mjeri pogoršano njegovo ranije bolesno stanja kičme uslijed čega mora ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu koji su izraženi u stupnju od 80%.

Na temelju takvog stanja stvari drugostupanjski sud našao je, da na strani oca, odnosno bračnog druga tužitelja nije nastao slučaj naročito teškog invaliditeta koji bi prema shvaćanju drugostupanjskog suda postojao u slučaju potpunog invaliditeta koji svojim vanjskim manifestacijama utječe, da osobe koje ga njeguju i čuvaju trpe duševne bolove.

Ovaj revizijski sud nalazi, da je pravilna ocjena drugostupanjskog suda o tome kako na strani bračnog druga odnosno oca tužitelja nije nastao slučaj naročito teškog invaliditeta, napose imajući u vidu, da se radi o osobi koja je i prije zadobivenih povreda imala zdravstvene tegobe sa kralježnicom, a da i nakon pretrpljenih povreda u prometnoj nezgodi spomenuta osoba nije ostala nepokretna, jer se može sama kretati uz tegobe koje se javljaju pri podizanju iz sjedećeg položaja te pri hodanju niz stepenice.

Prema tome, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 201. st. 3. ZOO) odlukom kojom je odbio tužbeni zahtjev svih tužitelja u cijelosti nalazeći, da nije ispunjena zakonom propisana pretpostavka za dosuđivanje novčane naknade na ime duševnih bolova članovima uže obitelji povrijeđenog, jer kod njihovog oca, odnosno bračnog druga nije nastao slučaj naročito teškog invaliditeta.

Kako nije ostvaren revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a ne postoji ni ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 23. listopada 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.