Rev-1402/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1402/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ljubice Munić, Vlatke Potočnjak-Radej i Marijana Ramušćaka kao članova vijeća, M. K. iz Z., koga zastupa G. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika S. d.d. iz Z. i Ž. B. iz J., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. ožujka 1998. godine, br. Gž 3640/97- 2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 7. travnja 1997. godine, br. Pn 6876/95, u sjednici održanoj dana 4. listopada 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu od 3. ožujka 1998. godine, br. Gž 3640/97-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 7. travnja 1997. godine, br. Pn 6876/95, tako da se tužbeni zahtjev tužitelja odbija, da mu je tuženik dužan platiti iznos od 16.600,00 kn (šesnaesttisućašesto kuna) zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 16.600,00 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da pobijanu presudu preinači u smislu razloga revizije.

Tužitelj je odgovorio na reviziju poričući njene navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da se tužitelj kao vlasnik motornog vozila osigurao kod tuženika, da je u štetnom događaju pretrpio materijalnu štetu zbog oštećenja osobnog vozila, kao i nematerijalnu štetu zbog dobivene tjelesne ozljede u tom događaju.

Također je taj sud utvrdio da su stranke zaključile nagodbu koju su nazvale izjavom o namirenju koju je tužitelj potpisao, a kojom se tuženica obvezala isplatiti tužitelju na ime cjelokupne štete iznos od 7.542,20 kn što je i izvršila time da je tužitelj izjavio da će isplatom toga iznosa biti podmireni svi njegovi zahtjevi iz konkretnog štetnog događaja, te da neće imati ubuduće bilo kakvih potraživanja s naslova tog događaja, time da je zadržao pravo na naknadu štete za umanjenu vrijednost automobila.

Tužitelj u ovoj parnici traži od tuženice naknadu nematerijalne štete, tj. zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda u štetnom događaju.

Povodom tuženikova prigovora da se radi o nagođenoj stvari, te da je tuženik primio isplatu temeljem spomenute nagodbe kojom je njemu tuženica naknadila sveukupnu štetu time da je on izjavio da protiv nje nema bilo kakvo potraživanje temeljem konkretnog štetnog događaja, sudovi nižega stupnja su ocijenili da prilikom potpisivanja konkretne nagodbe odnosno izjave, tužitelj nije mislio i na nematerijalnu štetu, odnosno da je prilikom potpisivanja izjave bio u zabludi, jer da je imao na umu samo materijalnu štetu.

Sudovi su ujedno ocijenili, zbog činjenice što je spomenuta izjava unaprijed pripremljena od strane tuženika, te što iz nje jasno ne proizlazi na koju se vrstu štete odnosi spomenuti novčani iznos, da njezine nejasne odredbe treba tumačiti u skladu s odredbom čl. 100. Zakona o obveznim odnosima, u konkretnom slučaju u korist tužitelja.

Dalje su izrazili stav da se konkretna izjava odnosila isključivo na materijalnu štetu, a da se njome tužitelj nije odrekao prava na naknadu nematerijalne štete, pa su stoga njegov tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim.

Po ocjeni ovog Vrhovnog suda takvo pravno stajalište sudova nižega stupnja nije pravilno.

Ovaj sud naime smatra, da su odredbe spomenute nagodbe, odnosno izjave jasne, te da se ona odnosi na cjelokupnu štetu, time da je tužitelj izjavio da nema više bilo kakvo potraživanje temeljem navedenog pravnog osnova prema tuženici osim eventualnog potraživanja s naslova umanjene cijene vozila.

Ukoliko bi se radilo o tome da je tužitelj prilikom potpisivanja spomenute izjave bio u zabludi, tj. da su postojale mane njegove volje prilikom zaključenja nagodbe, radilo bi se o pobojnom ugovoru, pa je on mogao tražiti jedino poništenje takve nagodbe u smislu odredbe čl. 112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Na tu pobojnost on se nije mogao pozivati isticanjem prigovora u ovoj parnici, već je nagodba trebala biti poništena prije toga

konstitutivnom sudskom odlukom, a što je mogao zahtijevati u roku od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti (čl. 117. st. 1. spomenutog zakona).

Kako po ocjeni ovoga suda nagodba stranaka nema nejasnih odredaba, a tužitelj nije ishodio konstitutivnu sudsku odluku kojom bi ta nagodba bila poništena, ona ostaje na snazi.

Budući prema toj nagodbi odnosno izjavi o namirenju tužitelju ne pripada pravo od tuženice tražiti bilo što na ime naknade štete pored već primljenog iznosa, to su sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju tuženika kao osnovanu trebalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

Tuženiku nije dosuđen parnični trošak, jer ga nije tražio.

U Zagrebu, 4. listopada 2001. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.