Uzz-4/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Borisa Guttmana, Katarine Buljan i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 14. ožujka 1994. godine broj Ut-173/94 u upravnom sporu tužitelja I. T. iz S., protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva financija - Uprave prihoda, radi razreza poreza na motorno vozilo, u sjednici održanoj dana 06. travnja 2001. godine,
Legislator headnote
AI generatedUzz-4/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Iz svih navedenih razloga proizlazi da u pobijanoj presudi Upravnog suda Republike Hrvatske nije povrijeđen zakon, pa stoga ne postoje razlozi za prihvaćanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koji je stoga valjalo odbiti kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 50. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Uzz-4/1994-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Borisa Guttmana, Katarine Buljan i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 14. ožujka 1994. godine broj Ut-173/94 u upravnom sporu tužitelja I. T. iz S., protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva financija - Uprave prihoda, radi razreza poreza na motorno vozilo, u sjednici održanoj dana 06. travnja 2001. godine,
p r e s u d i o je:
Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija.
Obrazloženje
Rješenjem Republike Hrvatske – Ministarstva financija – Uprave prihoda klasa:
UP/II-410-19/91-01/176, ur. broj 513-07-01/92-2 od 17.03.1992. godine, odbijena je žalba tužitelja I. T. protiv rješenja Republike Hrvatske – Općina Split, Općinska uprava društvenih prihoda, Odsjek za razrez ostalih obveza građana od 04.06.1991. godine broj 2181-17-03-94-4; klasa: UP/I-410-19/91-02/36 kojim je tužitelju izvršen razrez poreza na promet motornog vozila u ukupnom iznosu od 35.513,90 HRD. Istim rješenjem zamijenjeno je rješenje istoga organa od 04.01.1991. godine kojim je tužitelju bio izvršen razrez poreza na promet spomenutog motornog vozila u iznosu od 25.187,20 HRD.
Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-2207/92 od 28. listopada 1993. godine odbijena je tužba spomenutog tužitelja protiv uvodno označenog drugostupanjskog rješenja kojom je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv odluke prvostupanjskog upravnog tijela.
Upravni sud Republike Hrvatske iako je našao da su se upravna tijela pogrešno pozvala na propise koji nisu bili mjerodavni, jer su bili na snazi prije nastanka poreske obveze tužitelja nalazi, da primjenivši upravo one propise koje treba primijeniti u ovoj upravnoj stvari, upravna tijela osnovano su izmijenila ranije pravomoćno rješenje o razrezu poreza na promet motornog vozila, koje je kupio tužitelj.
Osim toga u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske ukazuje se, da se na tužitelja nije mogla primijeniti Odluka o oslobađanju odnosno djelomičnom oslobađanju, te povratu poreza na promet i drugih davanja (“Narodne novine” br. 55/90 – u daljnjem tekstu: Odluka), jer tužitelj ne tvrdi niti je dokazao da bi osobno uvezao iz inozemstva spomenuti automobil, te da bi pri takvom uvozu platio odgovarajuću carinu, a to je po nalaženju Upravnog suda pretpostavka sadržana u cit. Odluci za oslobođanje, odnosno djelomično oslobađanje, odnosno povrat u cjelini ili djelomično poreza na promet ili drugih davanja pri uvozu i prometu putničkih automobila do 2000 ccm zapremnine motora.
Protiv navedene presude Upravnog suda Republike Hrvatske Državni odvjetnik Republike Hrvatske pravovremeno je podignuo zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem u bitnom ističe, da se u odnosu na tužitelja trebalo primijeniti kod određivanja obveze plaćanja poreza na promet cit. Odluku koja je i bila primijenjena u prvobitnom rješenju od 04.01.1991. godine, zbog čega se predlaže da se uvažavanjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti preinači presuda Upravnog suda Republike Hrvatske na način, da se tužba uvaži i poništi osporeno rješenje upravnog tijela. Ukazuje da su u odlukama upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske primijenjeni propisi koji u to vrijeme nisu bili na snazi.
Tuženik u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti, protivi se zahtjevu s prijedlogom, da se isti odbije kao neosnovan.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
Temeljno pravno pitanje koje se ukazuje u ovom predmetu jest pitanje, da li tužitelju pripada pravo na oslobađanje, odnosno djelomično oslobađanje od poreza na promet pri kupnji automobila, a prema odredbama već spomenute Odluke.
Spomenuta Odluka o oslobađanju, odnosno djelomičnom oslobađanju te povratu poreza na promet i drugih davanja (koja je stupila na snagu dana 22. prosinca 1990. godine), po shvaćanju ovog suda primijenjuje se na utvrđivanje obveza tužitelja glede poreza na aju kupnje putničkog automobila “Toyota corolla” zapremnine promet i drugih davanja, u sluč
motora od 1.295 ccm, jer je taj automobil tužitelj prema podacima iz računa broj 11522 tvrtke A. iz B., kupio od te tvrtke dana 25.12.1990. godine, dakle u vrijeme kad se odredbe spomenute Odluke već primijenjuju. Prema toč. II cit. Odluke prava iz toč. I Odluke odnose se na uvoz i promet putničkih automobila do 2.000 ccm zapremnine motora, dakle i na automobil one zapremnine motora kakav je tužitelj u predmetom slučaju kupio preko ranije spomenute tvrtke. Prema toč. I spomenute Odluke pravo na oslobađanje, odnosno djelomično oslobađanje, te povrat u cjelini ili djelomično poreza na promet i drugih davanja, imaju pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, registrirane za uvoz i promet putničkih vozila i građani sa prebivalištem na teritoriju Republike Hrvatske.
Dakle, i prema spomenutoj odredbi toč. I Odluke na tužitelja kao građanina sa prebivalištem na teritoriju Republike Hrvatske, odredbe Odluke mogle bi se primijeniti, ako su za to ispunjene i druge pretpostavke, a to znači ako su ispunjenje pretpostavke iz toč. III Odluke, odnosno ako prema propisima Ministarstva financija Republike Hrvatske postoje uvjeti za oslobođenje odnosno povrat poreza na promet i drugih davanja u odnosu na tužitelja.
Prema uputstvu Ministarstva od 25.12.1990. godine klasa: 410-19-90-01/193; ur. broj 513-07/90-1 o načinu obračuna, te plaćanju i povratu poreza na promet i drugih davanja pri kupnji putničkih automobila, pravo na povrat poreza ili oslobođenje od plaćanja poreza u cjelini ili djelomično ostvaruju pravne osobe koje se bave uvozom i prometom vozila sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, a pored njih i građani sa prebivalištem u Republici Hrvatskoj, koji su sami uvezli putnički automobil i i imaju dokument o plaćenoj carini.
Prema utvrđenju iz upravnog postupka proizlazi da tužitelj nije uvezao osobni automobil iz inozemstva, jer ga je kupio u zemlji, doduše u tadašnjoj SR S., od tvrtke sa sjedištem u B. (26.12.1990. godine) pri čemu tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da bi on platio carinu na kupljeni auto, niti to proizlazi iz računa o kupnji tog vozila.
Stoga ovaj Vrhovni sud prihvaća stajalište upravnih organa kao i Upravnog suda Republike Hrvatske, da se Odluka o oslobađanju, odnosno djelomičnom oslobađanju, te povratu poreza na promet i drugih davanja ne može primijeniti na tužitelja u slučaju kupnje predmetnog automobila, budući da tužitelj nije dokazao da bi predmetni automobil osobno uvezao iz inozemstva, odnosno da bi platio carinu na uvoz toga automobila.
Stoga je po nalaženju ovog Vrhovnog suda u upravnom postupku bilo osnova za primjenu čl. 54. Zakona o privremenim mjerama o porezu na promet proizvoda i usluga (“Službeni list” bivše SFRJ br. 4/91) čije odredbe su u vrijeme donošenja tog prvostupanjskog rješenja dana 04.06.1991. godine bile na snazi, a prema kojoj odredbi čl. 54. organ koji je donio rješenje o utvrđivanju obveze i naplati poreza na promet može sam ili na zahtjev poreznog obveznika obnoviti postupak za utvrđivanje porezne obveze i postupak o naplati poreza, u roku od tri godine od pravomoćnosti ranijeg rješenja koji rok nesumnjivo nije istekao u konkretnom slučaju, a u času donošenja novog rješenja, budući da je prethodno pravomoćno rješenje koje je zamijenjeno novim od 04.06.1991. godine bilo doneseno dana 04.01.1991. godine.
Stoga, pozivanje u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske na čl. 56. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (“Narodne novine” br. 36/91), koji je stupio na snagu 24.07.1991. godine, kao na pravnu osnovu za obnovu postupka o razrezivanju poreza na promet jest pogrešno, jer u vrijeme donošenja rješenja od 04.06.1991. godine spomenuti republički Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga još nije stupio na snagu, ali pogrešno upućivanje Upravnog suda Republike Hrvatske na primjenu spomenutog propisa u konkretnom slučaju nema za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su po ocjeni ovog Vrhovnog suda upravni organi uporište za izmjenu ranijeg rješenja o utvrđivanju poreza na promet imali upravo na odredbi čl. 54. tada važećeg Zakona o privremenim mjerama o porezu na promet proizvoda i usluga, koji je stupio na snagu i primjenjivao se i u Republici Hrvatskoj, počev od 01. veljače 1991. godine, pa sve do stupanja na snagu već spomenutog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga Republike Hrvatske, koji se počeo primjenjivati od 24.07.1991. godine, pa unaprijed.
Iz svih navedenih razloga proizlazi da u pobijanoj presudi Upravnog suda Republike Hrvatske nije povrijeđen zakon, pa stoga ne postoje razlozi za prihvaćanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koji je stoga valjalo odbiti kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 50. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu, 06. travnja 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Jakob Miletić, v.r.