Rev-1714/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1714/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.J. iz G. kojeg zastupa punomoćnik N.O., odvjetnik iz Z., protiv tuženika poduzeća V. iz G. kojeg zastupa punomoćnik I.K., radi isplate 11.340 HRD (11,34 kn) i protutužitelja poduzeća V. iz G. protiv tuženika I.J. iz G., radi 4.035 HRD (4,03 kn), rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Gospiću od 27. ožujka 1992. godine br. Gž-251/91 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću od 20. veljače 1991. br. P-418/89, u sjednici održanoj dana 9. ožujka 1995.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Okružnog suda u Gospiću od 27. ožujka 1992. godine br. Gž-151/91 i presuda Općinskog suda u Gospiću od 20. veljače 1991. godine br. P- 418/89 djelomično preinačuju glede odluke o tužbenom zahtjevu i o parničnom trošku, te u tom dijelu sudi:

Tuženik V. poduzeće iz G. dužan je tužitelju I.J. iz G. isplatiti iznos od 11,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, počev od dana 2. rujna 1989. godine pa do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 11,30 kn, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate 11.340 HRD, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počev od 2. rujna 1989. godine pa do isplate, kao i zahtjev glede naknade parničnog troška (točka I izreke); istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je zahtijevao, da se tužitelja-protutuženika obveže da mu isplati iznos od 4.035,60 HRD, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17. kolovoza 1989. godine do isplate, kao i nadoknadi parnični trošak (točka II izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe obje stranke i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u napadnutom dijelu tako, da se udovolji tužbenom zahtjevu i obveže tuženika na naknadu cjelokupnih parničnih troškova tužitelju, dok podredno predlaže da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja prvostupanjski sud je dostavio pozivom na odredbu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) na odgovor protivnoj stranci, te na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku, ali tuženik nije odgovorio na reviziju niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer revident ne ističe neku određenu bitnu povredu koja bi bila počinjena u postupka pred nižim sudovima, a ne postoji ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari u ovom revizijskom stupnju postupka predstavlja zahtjev tužitelja upravljen na obvezivanje tuženog poduzeća, da mu isplati 11.340 HRD (sada 11,34 kn) uz izraženu spremnost tužitelja, da tuženiku vrati kupljenu robu - instalaciju za centralno grijanje, koji zahtjev revident temelji na zaključenom pismenom sporazumu stranaka od 1. rujna 1989., a koji zahtjev su niži sudovi odbili kao neosnovan.

Pri tome niži sudovi su u provedenom postupku utvrdili, da je revident u prodavaoni tuženika u G. kupio instalaciju za centralno grijanje kojoj u vrijeme kad je tužitelj kao kupac preuzeo robu 17. 8. 1989. godine nije još bila utvrđena cijena, koju je kasnije tuženik označio u iznosu od 113,400.000 tadašnjih dinara (11.340 HRD), a tu je cijenu - što nije sporno - platio tuženiku, pa kako je tuženik nakon toga zatražio od revidenta isplatu daljnjeg iznosa od 40,355.728 tadašnjih dinara (odnosno kasnije 4.035,60 HRD) to su stranke zaključile pismeni sporazum dana 1. rujna 1989. godine prema kojem se tuženik obvezao vratiti revidentu cjelokupni primljeni iznos na ime kupovnine od 113,400.000 dinara (11.340 HRD) dana 2. rujna 1989. godine, a revident se obvezao istovremeno vratiti tuženiku preuzeto robu - instalaciju za centralno grijanje; utvrđeno je prema sadržaju pismena nazvanog "izjava" od 13. rujna 1989., da je tužitelj dovezao kupljenu robu dana 2. rujna 1989. u prodavaonu tuženika s namjerom da istu vrati tuženiku uz istovremeni povrat kupovnine, ali tuženik nije imao dovoljno gotovog novca u blagajni navedene prodavaone pa je izvijestio, da povrat novca može izvršiti dana 5. rujna 1989, ali tužitelj nije bio spreman ponovno dopremiti robu u prodavaonu tuženika, te je nakon toga pokušao riješiti nastali problem sa tuženikom koji nije vratio kupovninu, te to tijekom ove parnice odbija učiniti.

Niži sudovi odbili su zahtjev tužbe i protutužbe, jer su zaključili na temelju izloženog stanja stvari, da su stranke izvršile zaključeni ugovor u cijelosti - isporukom robe tužitelju kao kupcu odnosno isplatom cijene tuženiku kao prodavatelju, pa stoga smatraju neosnovanim protutužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja, da se on temelji na jednostranoj izmjeni, odnosno povišenju već ugovorene cijene.

Niži sudovi nadalje smatraju, da su stranke izjavom od 13. 9. 1989. godine odustale od sporazuma zaključenog dana 1. rujna 1989. godine - pa da stoga nema temelja tužbeni zahtjev tužitelja koji se temelji na sporazumu od 1. 9. 1989. godine, dok ovaj sud smatra da su niži sudovi pogrešno ocijenili ispravu zvanu "izjava" od 13. 9. 1989. (uz list 6 spisa), a pobijane odluke nižih sudova u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev isključivo se temelje na tom dokazu i ocjeni pismena - sporazuma stranaka 1. 9. 1989. godine.

Pravilno niži sudovi nalaze, da sporazum zaključen 1. 9. 1989. između stranaka i to tužitelja i poslovođe prodavaone tuženika kao ovlaštene osobe u ime tuženika predstavlja dvostrano obvezujući ugovor temeljem kojeg je tuženik preuzeo obvezu povrata primljene kupovnine tužitelja u ukupnom iznosu od sadašnjih 11,34 kn do dana 2. 9. 1989. godine uz istovremenu obvezu tužitelja, da vrati kupljenu robu - instalaciju za centralno grijanje tuženiku.

Nadalje iz sadržaja spomenutog pismena označenog kao "izjava" sačinjenog dana 13. 9. 1989. godine čiji sadržaj nije sporan među strankama, a koju je osim tužitelja potpisao i predstavnik tuženika - proizlazi, da je tužitelj postupio u skladu sa sporazumom zaključenim 1. 9.1989. i dana 2. 9. 1989. dopremio kupljenu robu - instalaciju centralnog grijanja u prodavaonu tuženika koju je bio spreman vratiti tuženiku uz istovremeni povrat utužene kupovnine za koju je ustanovljeno, da ju toga dana tuženik nije bio u mogućnosti vratiti, pa je tuženik izjavio, da će isplatu izvršiti dana 5. 9. 1989. godine, ali tužitelj nije pristao na takav prijedlog tuženika, jer kako je sam izjavio "na što nisam pristao zbog toga što nisam htjeo dva puta dopremati istu robu u prodavaonu. Nakon toga sam dopremljenu robu vratio kući i pokušao se sa poslovođom ili rukovodiocima RO dogovoriti o nastalom problenu". Iz takvog sadržaja navedene "izjave" od 13. 9. 1989., a napose iz navoda revidenta u tom pismenu po nalaženju ovog suda ne može se nikako zaključiti, da je raskinut sporazum stranaka od 1. rujna 1989., već jedino proizlazi, da revident nije spreman ponovno dovoziti kupljenu robu u prodavaonu tuženika koji nije ispunio svoju obvezu povrata kupovnine do ugovorenog dana 2. 9. 1989., ali je i dalje bio spreman na ispunjenje pogodbe u dogovoru sa tuženikom koji nije više (bio spreman) ispuniti svoju preuzetu obvezu po sporazum od 1. 9. 1989. godine.

Polazeći od okolnosti, da je tužitelj tijekom ove parnice opetovano izrazio spremnost glede ispunjenja svoje obveze - povrata kupljene robe tuženiku, preuzete sporazumom od 1. 9. 1989., a na temelju pravilne ocjene sadržaja isprave zvane "izjava" od 13. 9. 1989.(čl. 373. st. 1. toč. 2. ZPP) ovaj revizijski sud nalazi, da je tužbeni zahtjev osnovan pozivom na sporazum stranaka od 1. 9. 1989. - koji protivno stajalištu nižih sudova po ocjeni ovog suda nije raskinut, pa je stoga valjalo prihvatiti reviziju, djelomično preinačiti obje nižestupanjske presude u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva, a što po shvaćanju ovog suda nije protivno odredbi čl. 122. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) koja sadrži pravilo o istovremenom ispunjenju, jer kako je već navedeno tužitelj je u postupku izrazio spremnost glede ispunjenja svoje obveze povrata kupljene robe tuženiku uz istovremeno ispunjenje utužene obveze od strane tuženika, pa kraj nepostojanja prigovora odnosno zahtjeva tuženika u smislu st. 2. čl. 122. ZOO, da nije dužan ispuniti svoju obvezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud o tome ne vodi računa po službenoj dužnosti odnosno ne može naložiti tuženiku, da ispuni svoju obvezu tek kad i druga strana, ovdje tužitelj ispuni svoju.

Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP, a revidentu su prema uspjehu u parnici dosuđeni zahtjevani popisani troškovi parnice (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 9. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.