Revr-374/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 374/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Ivke Zlokić, Đure Sesse, Mirjane Magud i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., koga zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2469/09-2 od 28. srpnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr- 20378/04-21 od 14. siječnja 2009., u sjednici održanoj 18. svibnja 2010.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbijaju se revizije tužiteljice i tuženika kao neosnovane.

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju tuženika.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na troškove parničnog postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 42.767,78 kn (toč. II. izreke), a prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 15.645,96 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke).

Pod toč. III. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.424,96 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika, te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda (st. I. izreke), a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu (st. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje parnične stranke svaka u dijelu u kojem nije uspjela, a pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a koje se odnose na tumačenje i primjenu čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU/99.), koji se ukazuje spornim, i o kojim ovisi odluka u predmetnom sporu.

Tužiteljica je podnijela reviziju koja se svodi na konkretno pravno pitanje:

Je li tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje, a prema odredbi čl. 48. Kolektivnog ugovora kojeg su 1. lipnja 1999. sklopili Grad Zagreb i Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (dalje: Sindikat)?

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

1. je li Sporazumom postignutim u postupku mirenja od 10. ožujka 2004. u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU/99,

2. u pogledu troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

Tužiteljica je predložila da revizijski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a tuženik da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženika, tužiteljica osporava navode revizije i predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz dosudu troškova odgovora na reviziju.

Revizije tužiteljice i tuženika nisu osnovane u odnosu na glavno potraživanje, a revizija tuženika djelomično nije dopuštena (u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka).

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužiteljici u skladu s čl. 48. KU.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata,

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađivanja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata Zaključkom 10. ožujka 2004. između ostalog povećana od 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8%,

- da tužiteljici nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU, odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da tužiteljici do prvog usklađivanja osnovice i dodatka na plaću (počevši od 1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama mjerilima koji su vrijedili na dan sklapanja KU, a sukladno sa čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužiteljica primala, dok se nakon 1. siječnja 2004. sukladno čl. 48. st. 2. KU, primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća sukladno Zaključku od 10. ožujka 2004., ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom iz čl. 48. st. 2. KU.

Obzirom da je tužiteljica za razdoblje do 1. siječnja 2004. primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice na ime potraživanja i razlike plaće do 1. siječnja 2004., a za razdoblje nakon toga su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice u visini koja nije sporna, a do iznosa zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoj grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog Ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koje su vrijedile na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će prije usklađivanja Prijedloga proračuna za slijedeću godinu pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da je u skladu s odredbom čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađivanja osnovice i dodatka na plaću tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koje su vrijedile na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka (čl. 48. st. 4. KU). Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU, u kojoj se jasno navodi da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU.

Neosnovan je prigovor tužiteljice da i KU od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži istu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće, pa da se u trenutku potpisivanja KU/99 primjenjuje odredba čl. 48. stavka tog KU.

Naime, na isti način treba tumačiti i odredbu čl. 48. KU/97 tj. da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99, jer do tada nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 47. st. 4. KU/97. Prema stajalištu ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje u trenutku sklapanja i potpisivanja KU. Kod tog treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (isto i čl. 47. st. 4. KU/97), predviđeno pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. čl. 48. KU prije usklađivanja proračuna za slijedeću godinu. To što do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađivanju ne utječe na drugačiji zaključak u vezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Stoga revizija tužiteljice nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađivanja osnovica plaća i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo 1. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika sporno je, je li zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 134/04 – dalje: ZR).

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da Zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen čl. 48. KU, već je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesec na kojeg se plaća odnosi. Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužiteljici plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU, odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU.

Drugo pravno pitanje koje iznosi tuženik u reviziji tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže time da odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud (Revt- 35/04-2 od 14. lipnja 2005.), a prema kojem kod odlučivanja o naknadi parničnog troška je mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Ovaj sud, međutim ne nalazi da bi drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka zauzeo suprotno stajalište, odnosno stajalište koje nije podudarno s navedenim stajalištem revizijskog suda. Okolnost da je prema mišljenju tuženika obračun troškova pogrešno izvršen, nije od utjecaja na podudarnost pravnog shvaćanja u naprijed izloženom smislu.

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji ne može smatrati važnim pravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je reviziju tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovanu u odnosu na glavno potraživanje, a reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora koje je vrijedilo u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a odbaciti kao nedopuštenu.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 18. svibnja 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.