Supreme Court dismisses appeal on damages for pain and fear in traffic accident case due to insufficient evidence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment awarding damages for physical pain and fear following a traffic accident. The court found that the lower courts correctly applied the law based on established medical evidence regarding the nature and duration of the injuries and associated fear. Consequently, the appeal was rejected as unfounded because the claimed additional amounts for pain and fear were not supported by the proven facts.
Legislator headnote
AI generatedčl. 200. Zakona o obveznim odnosima; čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku; The court established that damages for pain and fear must be strictly proportional to the medically verified intensity and duration of the suffering, and appeals based on alleged errors in applying this standard are dismissed when the original assessment aligns with the proven facts.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 947/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U DA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz Z., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika C. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 17. lipnja 1997. godine posl. br. Gž- 6726/96-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. srpnja 1996. godine posl. br. Pn- 253/94, osim u odluci o parničnom trošku, u sjednici održanoj dana 6. ožujka 2001. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točci I. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 8.350,00 kn sa kamatom od 23. srpnja 1996. godine do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 3.512,65 kn, sve u roku od 15 dana. U točci II. izreke tužitelj je odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 19.250,00 kn.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke prema kojem je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. Rješenjem suda drugog stupnja djelomično je uvažena žalba tuženice i preinačena presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku na način da je tužitelj preko iznosa od 1.663,00 kn, a za iznos od 1.849,65 kn sa zahtjevom za naknadu parničnog troška odbijen. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se tužiteljevom zahtjevu za nadoknadu pretrpljenih fizičkih boli udovolji u cijelosti, a da se dosudi i daljnji iznos od 5.000,00 kn s naslova pretrpljenog straha. Predlaže da se tužitelju dosudi i daljnji trošak srazmjerno uspjehu u revizijskom postupku uključujući i troškove sastava revizije.
Protivna stranka nije odgovorila na reviziju, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da istaknuti revizijski razlozi nisu ostvareni.
Suprotno reviziji, nije na štetu tužitelja primijenjeno materijalno pravo iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91, 73/91 i 3/94 - dalje: ZOO) kada je tužitelju za pretrpljeni strah dosuđen iznos od 3.000,00 kn, a za pretrpljene fizičke boli iznos od 5.000,00 kn. Ovo stoga jer je u postupku utvrđeno da je u prometnoj nezgodi od 12. srpnja 1993. godine tužitelj zadobio povrede u vidu natučenja i oguljotina lijevog lakta i palca lijeve šake, te trzajnu ozljedu vratne kralježnice, a zbog kojih je povreda trpio boli jačeg intenziteta jedan dan po ozljeđivanju, zatim boli srednjeg intenziteta povremeno daljnjih jedan do dva dana, te slabog intenziteta daljnjih osam do deset dana, a da je u vrijeme povrijeđivanja pretrpio i jači strah kratkog trajanja primarnog karaktera, da bi ovaj potom prerastao u sekundarni strah zbog ishoda liječenja, koji je mogao trajati u jačem intenzitetu još oko jedan dan, a potom je došlo do smanjenja njegovog intenziteta sa trajanjem još oko sedam do osam dana.
Tako utvrđene povrede i intenzitet i trajanje boli, kao i intenzitet i trajanje straha ne opravdavaju tužitelju dosudu većih iznosa od onih dosuđenih pobijanom presudom. Valjalo je zato u svemu reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 6. ožujka 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.