I Kž-929/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 929/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Gudelj Milana, Kocijančić Erike i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudske savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R.R. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 15. rujna 1993. K-50/93, u sjednici održanoj 15. rujna 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba braniteljice opt. R.R. odvjetnice P.D. iz O., kao neosnovana i potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Okružnog suda u Osijeku oglašen je krivim u odsutnosti optuženi R.R. zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, dok je na temelju čl. 90. st. 4. ZKP u cijelosti oslobođen dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Protiv te presude podnijela je braniteljica optuženika odvjetnica P.D. iz O. žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno predlaže da se žalba kao neosnovana odbije.

Žalba nije osnovana.

Ne osporavajući istinitost iskaza saslušanih svjedoka, pa dakle ni činjenice o kojima oni iskazuju, žalitelj ipak smatra da je činjenično stanje utvrđeno pogrešno kad je sud prvog stupnja našao dokazanim da je optuženik noću od 9. na 10. studenog 1992. godine u Svetoblažju lišio života oštećenu I.N. ispalivši u nju 2 metka iz automatske puške br. 181219 cal. 7,62 mm. Ukazuje pri tome na činjenicu da nijedan svjedok nema neposrednog saznanja o počinjenju ovog ubojstva, a da okolnost što je optuženik nakon djela napustio teritorij Republike Hrvatske predstavlja samo indicij, na kojem se ne može temeljiti odluka, a jer razlozi napuštanja države nisu morali biti vezani uz počinjenje djela, nego su mogli biti vezani i uz ratnu situaciju, a to pogotovo što su mnogi Srbi iz različitih razloga napustili Hrvatsku.

Točno je da činjenica napuštanja teritorija Republike Hrvatske nakon počinjenja djela predstavlja indicij, koji sam po sebi ne bi mogao dovesti, a niti je u konkretnom slučaju doveo do zaključka da je optuženik počinitelj, već su to druge činjenice koje takav zaključak opravdavaju.

Utvrđeno je naime na temelju iskaza svjedoka A.I. i M.M., kao i na temelju balističkog vještačenja, da je optuženik 2 dana prije i 2 dana poslije inkriminiranog djela bio u posjedu automatske puške kojom su ispaljene čahure nađene na mjestu ubojstva oštećenice, a kako optuženik ni svjedoku M.M. prilikom vraćanja puške 2 dana nakon djela nije spomenuo da bi eventualno on pušku svjedoka dao nekoj trećoj osobi, iako je tada kriminalistička obrada slučaja već bila u tijeku i optuženik o tome imao saznanja, onda u prvom redu ta činjenica ukazuje da je optuženik počinitelj ovog djela. Ako se tome doda podatak koji proizlazi iz iskaza svjedoka R.M., kćerke oštećenice, da je optuženik sudjelovao u napadu na oštećenicu i krađi njezine harmonike mjesec dana prije inkriminiranog djela, te da je optuženik zbog tog djela i drugih razbojništava počinjenih u mjestu Svetoblažje bio u pritvoru, isto kao i svjedok M.M., a što znači da je oštećenicu poznavao, onda činjenicu njegovog bijega iz Hrvatske u tijeku kriminalističke obrade treba povezati s upravo ovim djelom, a ne s drugim razlozima. Pri tome ne stoji žalbena tvrdnja da je optuženik po nacionalnosti Srbin (što se zaključuje iz navoda da su mnogi Srbi otišli iz Hrvatske), jer podaci u spisu pokazuju da je on Crnogorac, a uz to se na početku rata i agresije na Republiku Hrvatsku uključio u Hrvatsku vojsku, pa postojanje drugih razloga na koje smjera žalba u ovom slučaju treba isključiti.

Žaliteljica uz to navodi da iz iskaza svjedokinje R.M. proizlazi da je oštećenica u kući držala dva lovačka psa i da je svjedokinja nakon djela zaključila da je oštećenica prethodne večeri, dakle prije ubojstva i kada je još bila živa, te pse odvezala, a po stajalištu žaliteljice trebalo bi razjasniti zašto su psi bili odvezani, kada su odvezani i da li su pokraj njih mogle proći osobe koje oni ne poznaju.

Istina, pojedinosti vezane za pse koje je oštećenica posjedovala nisu razjašnjene, no činjenično stanje ipak nije zbog toga utvrđeno nepotpuno, jer se ne radi o odlučnoj činjenici, budući da je sa sigurnošću utvrđeno da je puškom kojom je raspolagao optuženik oštećenica lišena života i nema ni indicija da bi ta puška u to vrijeme bila kod nekog trećeg, a poznato je da lovački psi ne reagiraju na dolazak nepoznate osobe kao psi čuvari, pa je optuženik mogao pokraj njih proći i oštećenicu usmrtiti.

Stoga je činjenično stanje u svemu utvrđeno pravilno i potpuno, a žalba naprotiv neosnovana.

Braniteljica se optuženika žali i zbog odluke o kazni, navodeći da sud nije vodio dovoljno računa o mladosti optuženika i činjenici da "nema podataka da je on osuđivan", a što se također ne može prihvatiti. Optuženik je naime u vrijeme izvršenja djela bio star preko 29 godina, a ta se životna dob ne može vrednovati u smislu olakšavajuće okolnosti. Ni činjenica da zbog rata s Crnom Gorom nije bilo moguće pribaviti podatke iz kaznene evidencije mjesta optuženikovog rođenja, pa se ne zna da li on jeste ili nije osuđivan, ne može biti uzeta kao olakšavajuća okolnost. Kazna zatvora u trajanju od 13 godina na koju je osuđen optuženik primjerena je težini konkretno počinjenog djela, a jer je optuženik lišio života stariju, tihu i povučenu osobu koja prema utvrđenjima pobijane presude njemu nije dala nikakvog povoda za to, te potrebna da se takvom kaznom djeluje na optuženika osobno, a posebno i na širu socijalnu sredinu u pravcu zaštite života građana Republike Hrvatske.

Zbog iznesenih razloga valjalo je na temelju čl. 374. ZKP žalbu braniteljice odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu, 15. rujna 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

mr. Horvatinović Ružica v.r.

Suglasnost ovog prijepisa

I Kž 929/93

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)