III Kr-120/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 120/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i mr sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Štampar Stipić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. A. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ-a i dr., odlučujući o zahtjevima os. A. R. i os. V. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Daruvaru broj K- 43/09 od 25. studenog 2011. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-31/12 od 15. veljače 2012., u sjednici održanoj dana 25. srpnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se zahtjevi os. A. R. i os. V. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Daruvaru broj K-43/09 od 25. studenog 2011. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-31/12 od 15. veljače 2012. A. R. osuđena je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci zbog produljenog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. i u svezi s čl. 61. KZ-a, produljenog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. u svezi s čl. 61. KZ-a, i jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja iz čl. 227. st. 2. u svezi st. 1. KZ-a, a V. T. osuđena je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci zbog jednog produljenog kaznenog djela pomaganja u prijevari iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1., sve u svezi s čl. 38. KZ-a i krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. KZ-a, sve u svezi s čl. 61. KZ-a.

Zahtjeve za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u zakonskom roku podnijele su os. A. R. po branitelju T. K. odvjetniku u Odvjetničkom društvo Ž. R. i kolege te os. V. T. po branitelju E. P., odvjetniku u D..

III Kr 120/12-4

Os. A. R. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnosi temeljem odredbe čl. 425. do čl. 429. ZKP/97., a u obrazloženju zahtjeva tvrdi da su niži sudovi na njezinu štetu počinili povrede zakona, pri čemu ne precizira odnosno ne numerira zakonsku odredbu koju bi eventualno prekršili niži sudovi. Predlaže da se presude nižih sudova preinače na način da se okr. A. R. izrekne kaznena sankcija kako je bila izrečena presudom Općinskog suda u Daruvaru broj K-43/09 od 25.11.2011. (uvjetna osuda).

Os. V. T. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnosi zbog povrede kaznenog postupka na štetu osuđenika te zbog povrede kaznenog postupka u žalbenom postupku, ali također ne precizira odnosno ne numerira zakonsku odredbu koju bi prekršili prvostupanjski odnosno drugostupanjski sud uz prijedlog „da prvostupanjski sud ovaj zahtjev dostavi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na odlučivanje“.

Izjašnjavajući se o zahtjevima Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Darku Klieru, podneskom broj KR-DO-457/12 od 28.6.2012. predlaže da zahtjevi budu odbijeni.

Zahtjevi za izvanredno ublažavanje kazne os. A. R. i V. T. nisu osnovani.

O zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude os. A. R. Prema odredbi čl. 517. st. 1. toč. 1., 2., 3. ZKP/08., (koji se u ovom slučajevima ima primijeniti obzirom da je pobijana presuda stekla pravomoćnost nakon 1. rujna 2011., kada je novi ZKP/08 stupio na snagu) zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog taksativno navedenih povreda Kaznenog zakona i taksativno navedenih povreda odredaba kaznenog postupka.

Kako os. A. R. uopće ne navodi niti se poziva na povredu Kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP-a te kako se ne obrazlažu niti eventualne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 9. i 10. ZKP-a (bitne povrede odredaba kaznenog postupka), a niti povrede prava na obranu na raspravi niti povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a, to u suštini razlozi na kojima se temelji zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude os. A. R. i kojima se traži izricanje blaže kaznene sankcije niti ne mogu biti predmetom zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Naime, u obrazloženju svog zahtjeva os. A. R. najprije niže olakotne okolnosti na njenoj strani te probleme u koje će zapasti njena obitelj ukoliko i kada ona krene na izdržavanje kazne zatvora, a potom samo paušalno tvrdi da su niži sudovi prilikom postupanja povrijedili njezino pravo na obranu na glavnoj raspravi odnosno da su počinili bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a u svezi s čl. 8. i 3. ZKP-a budući da niži sudovi nisu sukladno čl. 8. s jednakom pažnjom ispitivali ili utvrđivali činjenice koje terete okrivljenicu i koja idu u korist te prilikom odluke o kaznenoj sankciji nisu vodili računa o nizu olakotnih okolnosti na stranu okr. A. R..

Kako se os. A. R. nije niti žalila na prvostupanjsku presudu, kojom joj je zbog inkriminiranih kaznenih djela bila izrečena uvjetna osuda, te kako se drugostupanjski sud nije niti bavio činjeničnim stanjem jer je uopće izostala bilo čija žalba zbog činjeničnih pitanja, to

III Kr 120/12-4

u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude tvrditi da su sudovi povrijedili pravilo in dubio pro reo ukazuju se posve neosnovanim, tim prije stoga što eventualna povreda tog načela utječe na pravilnost činjeničnog stanja na kojemu se temelji presuda, što ne može biti razlogom za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Što se tiče tvrdnje da prilikom odluke o kaznenoj sankciji ti sudovi nisu vodili računa o nizu olakotnih okolnosti na strani okr. A. R., osim što je riječ o netočnoj tvrdnji, riječ je o eventualnoj povredi koja je od utjecaja na visinu kazne, a kako je kazna izrečena u granicama propisanim zakonom, te nije došlo do povrede Kaznenog zakona na štetu ove osuđenice koja bi se eventualno ogledala u tome da su sudovi prekoračili ovlast koju imaju po zakonu u odnosu na odluku o kazni.

Stoga se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude os. A. R. ukazuje u cijelosti neosnovan.

O zahtjevu os. V. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude

Iako os. V. T. zahtjev podnosi zbog navodnih povreda kaznenog zakona na štetu osuđenice te zbog povreda kaznenog postupka u žalbenom postupku, ne navodi se koje bi to povrede materijalnog i procesnog prava počinili sudovi prvog i drugog stupnja.

Naprotiv, zahtjev se obrazlaže tvrdnjom kako postoje okolnosti koje sud nije znao iako su postojale kada se izricala presuda, a one bi očito dovele do blaže osude, koje bi pravdale odluku prvostupanjskog suda o uvjetnoj osudi što i ne može biti razlog za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Niti tvrdnja iz zahtjeva kako je drugostupanjski sud previše brzo i revnosno riješio žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, u predmetu koji ima više od 3000 stranica, jer je žalbu koja je podnijeta tijekom siječnja 2012. riješio 15. veljače 2012., nije okolnost koja može biti predmetom zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, tim prije što drugostupanjski sud nije imao potrebe upuštati se u činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, već samo raspravljati žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, obzirom da je uopće izostala žalba obje optuženice.

Posve je promašena, a s aspekta zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude neosnovana, tvrdnja kako državni odvjetnik uopće nije imao nikakvog razloga izjavljivati žalbu protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o kaznenopravnoj sankciji, jer je ta tvrdnja demantirana presudom drugostupanjskog suda, koji je umjesto uvjetnim osudama obje optuženice osudio bezuvjetnim zatvorskim kaznama.

Neosnovana je i tvrdnja iz zahtjeva kako je os. V. T. nevina osoba, da nije počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, što predstavlja činjenično pitanja, a zbog činjeničnih pitanja zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može se uopće podnositi.

Isto tako se neosnovano tvrdi da je drugostupanjski sud pobijanom odlukom o preinaci uvjetne osude u bezuvjetnu kaznu zatvora prekoračio svoje ovlasti. Naprotiv, drugostupanjski sud je za opt. V. T. prihvatio kao pravilno utvrđenu visinu kazne, ali je ocijenio kako

III Kr 120/12-4

uvjetnom osudom ne može biti ostvarena svrha kažnjavanja, što je pravo koje pripada drugostupanjskom sudu u smislu odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08.

Također se u zahtjevu navodi kako sud „uopće nije analizirao da li postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon osobito da li je nastupila zastara kaznenog progona“, a da uopće ne tvrdi da bi zastara nastupila.

Međutim pregledom izreke prvostupanjske presude vidljivo je da su kaznena djela koja se osuđenici stavljaju na teret počinjena u razdoblju od 2004. do 2006., pa obzirom na visinu propisane kazne zastara nije nastupila.

Iz izloženih razloga zahtjev os. V. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ukazuje se također neosnovanim.

Nalazeći dakle da su neosnovani zahtjevi za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kako os. A. R., tako i os. V. T., valjalo je temeljem odredbe čl. 512. u svezi s čl. 519. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 25. srpnja 2012.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Maja Štampar Stipić, v.r.

Senka Klarić Baranović, v.r.