Revr-344/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 344/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice J. Č. iz J., zastupane po punomoćniku B. I., odvjetniku u V., protiv tuženika V. d.d. iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gžr-362/2015-2 od 3. prosinca 2015., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, posl. broj P-1387/06-52 od 8. srpnja 2015., u sjednici održanoj 1. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gžr- 362/2015-2 od 3. prosinca 2015., odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbačen je kao nedopušten prijedlog tužiteljice za ponavljanje postupka zaprimljen na sudu 23. lipnja 2015.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Protiv drugostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela i reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju sljedećeg postupovno pravnog pitanja:

"Da li promjena stava županijskog suda kao drugostupanjskog suda glede identičnih predmeta predstavlja novi dokaz u smislu čl. 421. ZPP, radi kojega se može tražiti ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka?".

Tužiteljica smatra da je netom navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene pravna i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i to u rješenju broj Rev-133/92 od 30. siječnja 1992. godine, a da je pobijano drugostupanjsko rješenje utemeljeno na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem revizijskog suda.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužiteljice.

Revizija tužiteljice podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. toga Zakona.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 42.541,40 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

Dakle, u konkretnom slučaju nije ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, a nije u pravu tužiteljica kada smatra da je u konkretnom slučaju ispunjen kriterij dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP. Naime, iako je osnov tužbenog zahtjeva tužiteljice u tvrdnji da joj tuženik duguje plaće u utuženom iznosu, ipak u konkretnom slučaju nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili spora radi utvrđenja postojanja radnog odnosa. Konačno, pobijano drugostupanjsko rješenje nije niti doneseno niti prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. ZPP.

Stoga dakle, revizija tužiteljice podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

Niti revizija tužiteljice podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju u kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje, zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

U reviziji tužiteljice naznačeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Ovo stoga, što o tom pravnom pitanju revizijski sud nije zauzeo shvaćanje u rješenju broj Rev-133/92 od 30. siječnja 1992. U tom rješenju revizijski sud nije zauzimao shvaćanje da li promjena stava županijskog suda kao drugostupanjskog suda glede identičnih predmeta predstavlja novi dokaz u smislu čl. 421. ZPP radi kojega se može tražiti ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka. U netom navedenom rješenju revizijski sud samo je zauzeo pravno shvaćanje da ako je sud u postupku čije se ponavljanje traži odlučio o nekom pitanju kao prethodnom, naknadna pravomoćna presuda kojom je po tom pitanju odlučeno kao o glavnom, može predstavljati novi dokaz u smislu čl. 421. toč. 9. ZPP.

Ovdje je za ukazati da u ovom postupku nižestupanjski sudovi nisu niti bili u mogućnosti odlučivati o prethodnim pitanjima jer je tužba tužiteljice pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda od 17. travnja 2007. odbačena kao nepodobna za raspravljanje. Stoga, odluka u ovom sporu niti ne ovisi o rješenju pravnog pitanja o kome je revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje u prije navedenom rješenju (tužiteljica nije niti predlagala ponavljanje postupka iz razloga navedenog u čl. 421. st. 1. toč. 9. ZPP već iz razloga navedenih u čl. 421. st. 1. toč. 2., 7. i 10. ZPP).

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju odredbe čl. 492. st. 1. i 2. ZPP, odredbe čl. 392. b. st. 3. ZPP, i odredbe čl. 400. st. 3. ZPP, predmetnu reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 1. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.