Legislator Case Law & Legislation
Pž-6440/2007-4 AI generated

Court dismisses breach of contract claim for damages but adjusts lawyer fees due to out-of-town travel costs.

Case Number Pž-6440/2007-4
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The High Commercial Court dismissed the plaintiff's appeal against a first-instance judgment rejecting a claim for 34,000 EUR damages following the termination of a charter party. The court upheld the finding that the defendant validly terminated the contract due to the plaintiff's failure to provide satisfactory services, thereby absolving the plaintiff of further liability. However, the court partially modified the award of litigation costs by rejecting the defendant's request for reimbursement of 1,280 kuna incurred by the plaintiff's lawyer traveling outside the court's jurisdiction.

Legislator headnote

AI generated

čl. 124., 131., 132. ZOO; čl. 368., 373. ZPP; Raskid ugovora ne isključuje nastanak obveze za naknadu štete, ali tužitelj odgovoran za raskid ne može tražiti naknadu; troškovi punomoćnika izvan sjedišta suda ne mogu biti veći od troškova na području sjedišta.

Keywords

AI generated
termination of contract breach of contract damages litigation costs allocation lawyer travel expenses jurisdictional travel limits contractual obligations liability for breach

Cited Legislation

AI generated
čl. 124. ZOO
Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza pravilno zaključio da tužitelj nije u cijelosti ispunjavao svoje ugovorne obveze i da su zato bili ispunjeni uvjeti za tuženikov jednostrani raskid ugovora (čl. 124. ZOO-a), dopisom od 12.
čl. 131. ZOO
Tužitelj se pokušava pozvati na to da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela, međutim rezultati izvedenih dokaza upućuju na to da nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe (čl. 131. ZOO-a) i da propusti nisu bili takve naravi.
čl. 132. st. 1. ZOO
Raskidom ugovora obje strane oslobođene su svojih obveza, osim obveze na naknadu eventualne štete (čl. 132. st. 1. ZOO-a).
čl. 262.-269. ZOO
čl. 368. st. 1. ZPP
njene izreke potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
čl. 373. ZPP
Zato je odluka o parničnim troškovima preinačena odbijanjem tuženikovog zahtjeva u iznosu od 1.280,00 kn (čl. 373. ZPP-a), dok je u preostalom dijelu kojim je odlučeno o naknadi parničnih troškova od 41.225,00 kn pobijana odluka potvrđena (čl.
čl. 154. ZPP
čl. 166. ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

47. Pž-6440/07-4

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, te Marine Veljak i Alice Pelicarić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., protiv tuženika H. B. E. K., B., M., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i partneri j.t.d. u Š., radi isplate iznosa od 34.000,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-749/05 od 26. travnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2011.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-749/05 od 26. travnja 2007. u pobijanoj točki I. njene izreke te u dijelu pobijane točke II. njene izreke kojom je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 41.225,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-749/05 od 26. travnja 2007. u dijelu pobijane točke II. njene izreke kojom je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.280,00 kn i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.280,00 kn (tisućudvjetstoosamdeset kuna).

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 10.207,50 kn (desettisućadvjestosedam kuna i pedeset lipa).

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 34.000,00 EUR s kamatama od 4. listopada 2003. do isplate (točka I. izreke) i tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 42.505,00 kn (točka II. izreke).

Tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 34.000,00 EUR tvrdeći da je pretrpio štetu tuženikovim jednostranim raskidom Ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog 12. veljače 2003. Tužitelj je kao vlasnik broda tuženiku dao u zakup brod „M. 1“ i obvezao se pripremiti brod za kvalitetno pružanje ugovornih usluga gostima. Tuženik se obvezao tužitelju slati goste i plaćati po sistemu „puno za prazno“. S obzirom na to da je posljednja grupa gostiju ukrcana na tužiteljev brod u razdoblju od 2. do 9. kolovoza 2003., a tuženik mu je platio sve ugovorne obveze za razdoblje do kada su gosti boravili na brodu, trebalo je ispitati je li za preostalo razdoblje iz tog Ugovora tuženik trebao tužitelju platiti utuženi iznos, odnosno je li tuženik osnovano raskinuo ugovor. Prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik osnovano raskinuo ugovor, jer tužitelj nije ispunio ugovorne obveze, niti gostima na zadovoljavajući način pružao ugovorene usluge, zbog čega su učestale i brojne reklamacije gostiju bile opravdane (čl. 124. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, i 91/96; dalje: ZOO).

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju žalbe tužitelj navodi da je prvostupanjski sud bez dokaza prihvatio tuženikove tvrdnje o tome da su gosti imali primjedbe na usluge. Međutim, nije navedeno niti jedno ime gosta, niti njihove pisane pritužbe na uslugu koja im je pružana na brodu. Dakle, prvostupanjski sud je o postojanju valjanog razloga za prestanak poslovne suradnje zaključio samo na temelju tuženikovih navoda i nevjerodostojnih isprava. Nadalje, svjedok I. B. je tužiteljevom zastupniku po zakonu najprije dao izvješće koje počinje riječima „krstarenje m/b M. 1“ i izjavu od 8. kolovoza 2003. u kojoj se pozitivno izjašnjava o tužiteljevim uslugama, da bi naknadno po tuženikovoj narudžbi, sastavio drugo izvješće.

Dakle, tužitelj smatra da na njegovoj strani nije bilo propusta i da tuženik svoje tvrdnje nije dokazao. Čak i da je bilo propusta na koje se tuženik poziva, oni su gotovo nebitni za cjelokupnu uslugu. Tužitelj je ispunio sve ugovorne obveze, prihvatio sve goste koje mu je poslao tuženik, ispunio je plan krstarenja, svim gostima pružio je ugovoreni smještaj i kvalitetne ugostiteljske usluge. Tužitelj je bio spreman svoju ugovornu obvezu ispunjavati do kraja ugovorenog razdoblja. Međutim, tuženik mu je svaki tjedan slao manji broj gostiju, što znači da nije mogao osigurati očekivani broj gostiju. Zbog nedostatka gostiju tuženik je izgubio interes i nije ostvario očekivanu zaradu pa je stvarni razlog raskida ugovora na tuženikovoj strani.

Odgovarajući na tužiteljevu žalbu, tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda i tvrdio da tužitelj pokušava marginalizirati svoje propuste, upravo one koji su bili razlog raskida ugovora. Međutim, vrijeđanje gostiju koji koriste uslugu krstarenja brodom osnovna je povreda pravila ponašanja davatelja usluge, naročito kad se tomu doda alkoholizirano stanje tužiteljevog predstavnika. Tužitelj je i pisanim putem obaviješten o potrebi promjene ponašanja, ali nije ništa promijenio, niti je poštivao dogovorene pravce krstarenja. Tuženik je zbog tužiteljevog ponašanja imao štetu zbog pada poslovnog rejtinga, a tužitelj traži novac za uslugu koju nije pružio. Ako je ikome odgovaralo da se ugovor održi na snazi, onda je to bio tuženik. Međutim, neposlovno tužiteljevo ponašanje dovelo je do raskida ugovora.

Žalba nije osnovana, osim protiv odluke o parničnim troškovima.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita, osim odluke o parničnim troškovima.

Predmet tužbenog zahtjeva je isplata iznosa od 34.000,00 EUR s osnove očekivane dobiti za koju tužitelj tvrdi da je izostala zbog tuženikovog neosnovanog jednostranog raskida ugovora.

Stranke su 12. veljače 2003. sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji za sezonu 2003., za razdoblje od 3. svibnja do 27. rujna. Tužitelj je kao vlasnik broda dao tuženiku u zakup brod „M. 1“ (čl. 671. Pomorskog zakonika, „Narodne novine“ broj 17/94, 74/94 i 43/96; dalje: PZ).

Tim se Ugovorom tužitelj obvezao pripremiti brod za kvalitetno pružanje ugovorenih usluga za primanje gostiju koje se tuženik obvezao poslati najmanje 20, a najviše 30 osoba. Tužitelj se obvezao naplatiti od tuženika ugovorenu uslugu po sistemu „puno za prazno“ za 20 osoba, uz dodatnu naplatu za svaku daljnju osobu. Ugovorene su cijene po gostu za sedmodnevno krstarenje i vrijednost posla za 147 dana na osnovi 20 gostiju tjedno, ukupno iznos od 147.000,00 EUR, s time da tuženik zadržava pravo umanjenja zakupa za ukupno četiri tjedna pa se ukupan iznos umanjuje za 7.000,00 EUR po otkazanom tjednu.

Tužitelj se obvezao i poštivati ugovoreni plan krstarenja, s time da se plan može mijenjati dogovorno između stranaka ili to može učiniti zapovjednik broda ovisno o vremenskim prilikama.

Nije sporno da je zadnja grupa gostiju ukrcana na tužiteljev brod u razdoblju od 2. do 9. kolovoza 2003., u skladu s podacima iz knjige gostiju.

Nije sporno niti to da je za sve izvršene usluge tuženik tužitelju platio ukupan iznos od 85.000,00 EUR, zaključno za sve usluge do 9. kolovoza 2003., kada su na brodu boravili posljednji gosti koje mu je tuženik uputio.

Za osnovanost tužbenog zahtjeva valjalo je ispitati: zašto je tuženik tužitelju prestao slati goste za daljnje ugovoreno razdoblje (od 10. kolovoza 2003. do 27. rujna 2003.), je li za to postojao osnovan razlog, je li tužitelj ispunio svoje ugovorne obveze te pripada li mu s osnove izmakle i očekivane dobiti utuženi iznos. Riječ je o iznosu koji predstavlja razliku između ugovorenog iznosa od 119.000,00 EUR (iznos od 147.000,00 EUR uz umanjenje iznosa od 7.000,00 EUR po tjednu, za četiri tjedna po čl. 5. Ugovora) i ukupno plaćenog iznosa od 85.000,00 EUR. Prvostupanjski sud je zaključio da su postojali opravdani razlozi za tuženikov jednostrani raskid ugovora što prihvaća i ovaj sud, jer na to nedvojbeno upućuju rezultati svih izvedenih dokaza.

Iz tuženikovih dopisa od 20. kolovoza 2003. i 24. kolovoza 2003., vidljivo je da je tužitelj bio obaviješten o priličnom broju učestalih pritužbi gostiju koji su boravili na brodu, o pritužbama na ponašanje tužiteljevog zastupnika po zakonu i načinu ispunjenja ugovorene usluge, a vrhunac je bio tijekom posljednje grupe kada su gosti bili izloženi prijetnjama iskrcajem s broda. Tuženik je radi zaštite svojeg poslovnog ugleda i u interesu sprečavanja novih problema, zaustavio slanje daljnjih gostiju i raskinuo ugovor. Iz tih dopisa proizlazi da su se gosti obraćali ne samo tuženiku nego i Uredu za zaštitu potrošača u M..

Tužitelj je još tijekom trajanja ugovora (tuženikov dopis od 10. srpnja 2003.) obaviješten o pritužbama gostiju i to: vezano za promjenu plana krstarenja unatoč lijepom vremenu; gosti su bili prebacivani gumenim čamcem do obale; brod je često kretao jako rano ujutro i remetio odmor gostiju; higijena na brodu bila je nezadovoljavajuća jer sobe nisu čišćene, smeće nije iznošeno, niti su se mijenjali ručnici; nije bilo tople vode; na wc sjedalicama nije bilo dasaka, kupaone i wc bili su nečisti; klima nije bila ispravna. Jedino na što gosti nisu prigovarali bila je prehrana.

Radi pregleda situacije i provjere osnovanosti brojnih reklamacija gostiju, tuženik je angažirao I. B.. U spisu se nalazi njegova izjava od 8. kolovoza 2003. (list 119. spisa) i dva njegova izvješća (list 120. i 187. - 194. spisa).

Svjedok je tijekom saslušanja pred sudom (list 202. - 203. spisa) potvrdio da je na brodu boravio dva puta po tjedan dana po tuženikovom nalogu da vidi što se događa, na temelju brojnih pritužbi gostiju. Pritom je on posvjedočio o tužiteljevom neprimjerenom ponašanju, o nezadovoljavajućem stupnju higijene na brodu, o nepridržavanju plana krstarenja. Svjedok je iskazao i to da je tužitelja molio da bude drugačiji s gostima, a tužitelj mu je odgovorio da će sve goste pobacati u more skupa s njim. Svjedok je potvrdio da je tužiteljev zastupnik po zakonu pio za vrijeme putovanja i da se navečer s njime nije moglo kontaktirati. Vezano za pisane izjave, svjedok je obrazložio da je najprije sve zapisivao u kratkim crtama, da bi nakon toga sačinio pisane izvještaje i poslao ih agenciji u B..

Iz tužiteljevog iskaza se zaključuje da je kontaktirao s tuženikom, s time što je on smatrao da je nedostatak gostiju razlog zašto mu tuženik nije slao goste za daljnje putovanje. Inače, tijekom saslušanja on se nije sjetio kada je zadnja tura gostiju napustila brod, pozivajući se na srpanj iako je to bilo 9. kolovoza 2003., niti se sjetio svih uplata.

Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza pravilno zaključio da tužitelj nije u cijelosti ispunjavao svoje ugovorne obveze i da su zato bili ispunjeni uvjeti za tuženikov jednostrani raskid ugovora (čl. 124. ZOO-a), dopisom od 12. kolovoza 2003. Tuženikove tvrdnje potkrijepljene su ne samo iskazom svjedoka i sadržajem pisane korespondencije s tužiteljem, nego i dopisima mađarskih gostiju upućenih tuženiku preko putničke agencije D. iz B., kao i dopisima Saveznih mađarskih organizatora i turoperatora iz M.. S druge strane, tužitelj nije predlagao dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor u svemu ispunjavao i da nije bilo razloga za prijevremeni raskid (čl. 219. i 221.a ZPP-a).

Općim načelom obveznog prava (čl. 122. ZOO-a), ispunjenje dvostrano obveznih ugovora može zahtijevati samo ona strana koja je svoju obvezu ispunila ili ju je realno spremna ispuniti. Drugo općeprihvaćeno načelo je da u slučaju neispunjenja dvostrano obveznog ugovora u roku, vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveza ili raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (čl. 124. ZOO-a).

Jednostrani raskid ugovora je zakonom ili voljom jedne od ugovornih strana predviđena mogućnost i dopustivost prestanka valjano sklopljenog obveznog ugovora jednostranom izjavom, bez suglasnosti druge strane. ZOO dopušta jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja, u skladu s odredbama čl. 124. - 132., koje su dispozitivne naravi, što znači da pravo stranaka na raskid valja prosuđivati u skladu s njihovom voljom izraženom u ugovoru, a u izostanku takvih ugovornih odredbi, to se njihovo pravo ocjenjuje u skladu s odredbama ZOO-a.

Dakle, u slučaju neispunjenja ugovora, vjerovnik ima mogućnost izbora: zahtijevati ispunjenje obveze ili raskinuti ugovor, a u oba slučaju ima i pravo na naknadu štete. Osnovne pretpostavke raskida ugovora zbog neispunjenja jesu: da je riječ o dvostrano obveznom i naplatnom pravnom poslu, da dužnik nije ispunio svoje obveze te da ga je vjerovnik obavijestio o raskidu. Pritom treba razlikovati je li ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora ili ne; ako jest, ugovor se raskida po samom zakonu (čl. 125. ZOO-a).

U konkretnom slučaju, ugovor je raskinut u smislu čl. 127. i 128. ZOO-a. Vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje, ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće izvršiti niti u tom roku, odnosno kada je prije isteka ugovorenog roka postalo očito da tužitelj neće ispuniti svoju ugovornu obvezu. Iz opisanog tužiteljevog držanja, doista se ne može zaključiti drugačije osim da tužitelj (koji je bio upoznat sa svim primjedbama) neće svoju obvezu izvršiti niti u naknadnom roku, a obavijest o raskidu saopćena mu je 12. kolovoza 2003. (čl. 130. ZOO-a).

Tužitelj se pokušava pozvati na to da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela, međutim rezultati izvedenih dokaza upućuju na to da nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe (čl. 131. ZOO-a) i da propusti nisu bili takve naravi.

I konačno, pravo izjaviti raskid ugovora pripada onoj ugovornoj strani koja je svoju obvezu ispunila, dakle tuženiku.

Raskidom ugovora obje strane oslobođene su svojih obveza, osim obveze na naknadu eventualne štete (čl. 132. st. 1. ZOO-a).

Oslobođenje od obveza koje su proizlazile iz raskinutog ugovora je temeljna posljedica raskida, jer ugovor koji je raskinut više ne postoji i više ne može proizvoditi prava i obveze pa ni jedna strana više ne može zahtijevati ispunjenje obveza koje su postojale na temelju ugovora. Oslobođenje od obveza postoji uvijek kad je ugovor raskinut, bez obzira na to postoji li ili ne postoji odgovornost jedne strane za raskid, jer otpada pravni temelj tih obveza. Osim toga, pod odgovarajućim pretpostavkama, raskid može imati za posljedicu obvezu restitucije kao i obvezu davanja naknade za koristi od ispunjenog, odnosno obvezu plaćanja zatezne kamate.

Raskid ugovora sam po sebi ne dovodi do odgovornosti jedne strane za naknadu štete drugoj, nego se odgovornost ocjenjuje prema odredbama čl. 262. - 269. i ovisno o ispunjavanju ugovornih obveza.

Dakle, raskid ugovora ne isključuje nastanak sekundarnih obveza, pod odgovarajućim pretpostavkama. Jednostavnije rečeno, raskid ne podrazumijeva oslobođenje od obveze za naknadu štete koja može nastati kad je jedna strana odgovorna za raskid, a naknada štete teretit će onog suugovaratelja koji je odgovoran za raskid. Niti za ovaj sud nema dvojbe kako je tužitelj odgovoran za raskid ugovora zbog njegovog skrivljenog ponašanja i nepoštivanja ugovora, što znači ne samo to da je tuženik osnovano raskinuo ugovor, već i to da tužitelj kao skrivljena ugovorna strana od tuženika ne može zahtijevati naknadu štete.

Slijedom navedenog, pobijana presuda je u točki I. njene izreke potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Prvostupanjski je sud u obrazloženju odluke o parničnim troškovima vrlo detaljno naveo za koje parnične radnje, u kojem iznosu i po kojoj osnovi (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; „Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07) strankama priznaje parnične troškove, te ih pravilno obračunao. To tužitelj u žalbi niti ne osporava.

Međutim, prvostupanjski sud je pogriješio kada je tuženiku priznao parnične troškove s osnove putnih troškova njegovog punomoćnika u iznosu od 1.280,00 kn. Troškovi punomoćnika izvan sjedišta suda, ne mogu biti veći od troškova punomoćnika na području sjedišta i oni uvećavaju parnične troškove iz razloga koji ne mogu teretiti suprotnu stranu u sporu. Riječ je o troškovima koje će punomoćniku naknaditi tuženik, ali ih on neće ostvariti na teret suprotne strane u sporu.

Zato je odluka o parničnim troškovima preinačena odbijanjem tuženikovog zahtjeva u iznosu od 1.280,00 kn (čl. 373. ZPP-a), dok je u preostalom dijelu kojim je odlučeno o naknadi parničnih troškova od 41.225,00 kn pobijana odluka potvrđena (čl. 368. ZPP-a).

Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 10.207,50 kn nije osnovan, s obzirom na to da on nije uspio s pravnim lijekom, osim u dijelu odluke o parničnim troškovima (čl. 154. i 166. ZPP-a).

U Zagrebu 7. travnja 2011.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

MR. SC. SRĐAN ŠIMAC, v.r.