Revr-1105/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1105/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-107/13 od 9. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-269/09 od 22. veljače 2013., u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija, ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-107/13 od 9. svibnja 2013. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-269/09 od 22. veljače 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos 343.065,47 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u izreci presude (točka I. izreke) te je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 53.625,00 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukinuti je i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te naložiti tužitelju naknaditi joj trošak sastava revizije u iznosu 3.430,00 kuna.

Tužitelj je odgovorio na reviziju, predlažući njeno odbacivanje kao nedopuštene, a podredno odbijanje iste kao neosnovane. Zatražio je trošak odgovora na reviziju u iznosu 6.250,00 kuna.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 381. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja – policijskog službenika Postaje pomorske policije Split za isplatom razlike plaće s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od siječnja 2005. do siječnja 2008.

Sporno je može li se tužitelju sve vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu koje je duže od 40 sati tjedno priznati (platiti) kao prekovremeni rad.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlen kao policijski službenik PU Splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije Split,

- da je u spornom razdoblju tužitelju isplaćivana plaća za redovito radno vrijeme ali ne za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima.

Nižestupanjski sudovi su zaključili da se ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu koje je duže od 40 sati tjedno smatra prekovremenim radom sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04 – dalje: Kolektivni ugovor). Polazeći od takvog zaključka sudovi su računali broj sati prekovremenog rada na način da su takvim radom računali ukupan broj sati provedenih na brodu iznad 40 sati tjedno. S obzirom na činjenična utvrđenja da je tužitelj koristio slobodne dane, te da mu je tuženica isplaćivala plaću po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu i za vrijeme kada taj rad nije ostvarivan, sudovi su obvezu tuženice na plaćanje prekovremenih sati izračunali umanjenjem broja prekovremenih sati - uzimajući u obzir slobodne dane koje je tužitelj iskoristio u pojedinim mjesecima, te isplate po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu (u vrijeme kada taj rad nije ostvarivan) i u tom umanjenom iznosu priznali pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, prema odredbi čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora.

Ovaj sud smatra da je pogrešan pravni pristup sudova nižeg stupnja prema kojem službenik pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora ostvaruje za sve vrijeme (sate) provedene u višednevnoj službi na brodu koje je duže od 40 sati tjedno.

Prema čl. 33. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04, dalje: ZR) u slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), najviše do 10 sati tjedno.

Citiranom odredbom ZR - koja se supsidijarno primjenjuje na temelju čl. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01), odnosno na temelju čl. 4. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 142/06, 77/07 i 107/07)

- definiran je pojam prekovremenog rada. Iz citirane odredbe čl. 33. st. 1. ZR proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije (tako i Vrhovni sud u Revr 466/07-2 od 5. rujna 2007.).

Suprotno revizijskim navodima, svrha navedene odredbe nije uskratiti radniku pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad u slučaju kad nisu bile ispunjene pretpostavke za postojanje prekovremenog rada iz čl. 33. st. 1. ZR, već je intencija zakonodavca zaštiti zdravlje i radnu sposobnost radnika, odnosno spriječiti da se njegovim prekomjernim korištenjem onemogućuje zapošljavanje nezaposlenih osoba, na način da ograniči prekovremeno angažiranje radnika na poslovima samo na izvanredne slučajeve (viša sila, izvanredno povećanje opsega rada i drugi slučajevi prijeke potrebe) i privremeno (najviše 10 sati tjedno). Navedena odredba služi kao kriterij za ocjenu radi li se o prekovremenom radu ili ne, ali sama po sebi ne isključuje pravo radnika na povećanu plaću za prekovremeni rad u slučaju kad obavljanje određenih poslova po svojoj prirodi zahtijeva takvu organizaciju rada u kojoj će se osigurati (i provoditi) kontinuirano (stalno) izvršavanje radnih zadataka duže od punog radnog vremena.

U obrazloženju svojih odluka nižestupanjski sudovi su se pozvali i na odredbu čl. 39. st. 11. Kolektivnog ugovora koja glasi: "Ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno", te na odredbu čl. 50. st. 6. Kolektivnog ugovora koja glasi: "Pored terenskog dodatka službenik i namještenik ima pravo i na dodatke iz čl. 39. za svaki stvarno odrađeni sat rada".

Pritom su sudovi naveli kako se terenski dodatak i naknada za prekovremeni rad međusobno ne isključuju i da je Kolektivnim ugovorom propisano za što se isplaćuje terenski dodatak, pa na temelju toga zaključuju da se terenski dodatak ne može koristiti kao nadoplata razlike sati između stvarnog rada i ukupnog vremena provedenog na plovilu te da terenski dodatak ne može biti naknada za rad, niti zamjena za plaću.

Međutim, polazeći od načelne pravilnosti izraženog shvaćanja nižestupanjskih sudova, a u vezi sa spornim pitanjem plaćanja vremena provedenog u višednevnoj službi na brodu kao prekovremenog rada, potrebno je istaknuti kako tuženica s pravom u reviziji ukazuje na tumačenje čl. 39. u vezi sa čl. 50. Kolektivnog ugovora koje je dala Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora na sjednici od 6. lipnja 2006. Prema tom tumačenju, neovisno o tome što se u rad na terenu u smislu čl. 50. Kolektivnog ugovora (radi ostvarenja prava na dodatak za rad na terenu) uračunava ukupno vrijeme provedeno na terenu - i to od trenutka kada je službenik trebao doći na posao (na svoje uobičajeno radno mjesto, odnosno mjesto od kuda se upućuju na teren) pa do trenutka povratka na uobičajeno radno mjesto - pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. Kolektivnog ugovora službenik ostvaruje samo za stvarno (faktično) odrađene sate rada.

Naime, nižestupanjski sudovi su svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno) temeljili na činjenici da on tijekom boravka na terenu nije slobodan napustiti radno mjesto, tj. dužan je boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom. S takvim obrazloženjem odbili su i prigovore tuženice da tužitelj za vrijeme plovidbe broda, u luci ili na sidru ne radi 24 sata, jer se prema mišljenju sudova, sve to vrijeme tretira kao aktivno dežurstvo na radnom mjestu, pa stoga tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno i logično da bi efektivni (stvarni, faktični) rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno i logično je da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

S obzirom da sudovi nižeg stupnja, zbog ovog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrdili odlučne činjenice – stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog – zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, a o čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 27. rujna 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.