Rev-2289/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2289/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Ilije Čuljata, Jakoba Miletića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. -D.P., S., .. ., zastupanog po punomoćniku K.P., S., . ., protiv tužene J.DD B. - J.S., . . ., radi isplate, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 8.5. 1992., br. Gž-623/92, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 17. 12. 1991., br. IIP-2135/91, u sjednici održanoj dana 27. srpnja 1994. godine

presudio i riješio je:

Revizija tuženice se odbija kao neosnovana u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 1.000 DEM.

Djelomično se prihvaća revizija i u dosuđujućem dijelu u odluci o zateznim kamatama preinačuju pobijane presude na način da se nalaže tuženici da na dosuđeni iznos od 1.000 DEM plati tužitelju zatezne kamate u valuti glavnog duga po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge te valute po viđenju i to počam od 15. 12. 1991.g. do isplate.

Ukidaju se pobijane presude u preostalom dosuđujućem dijelu, a stime u vezi ukida se i odluka o parničnom trošku i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 2.720,99 DEM sa deviznom zateznom kamatom u valuti glavnog duga po stopi koju banka priznaje na devizne štedne uloge te valute oročene preko godinu dana počevši od 14. 11. 1991.g. do isplate, dok je preostali dio zahtjeva od 0,01 DEM odbijen kao neosnovan. Prihvaćen je i prijedlog za izdavanje privremene mjere te tuženici zabranjeno raspolaganje sa deviznim sredstvima tužitelja položenim na deviznoj štednoj knjižici do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

Sud drugog stupnja odbio je djelomično žalbu i potvrdio djelomično presudu suda prvog stupnja u pogledu glavne stvari, djelomično preinačio presudu suda prvog stupnja u pogledu kamata te odlučio da tuženica plati na dosuđeni iznos od 2.720,99 DEM zateznu kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju i to od dana 14. 11. 1991. godine do isplate.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedeni revizijski razlog u biti otklanja svoju obvezu i upućuje na primjenu Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (NN br. 71/91). Prigovara i da nije primijenjena odluka ranijeg Saveznog izvršnog vijeća o načinu na koje ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga s kojom je isplata s deviznih štednih uloga bila ograničena, a koja se primjenjuje kao propis Republike Hrvatske (NN br. 53/91) i snagom kogentne norme drukčije uređuje ugovorni odnos stranaka. Navodi se također da tuženica nije u mogućnosti isplatiti devizna sredstva jer gotovinom ne raspolaže, a sukladno zakonu da su poslovne banke raniju deviznu štednju deponirale kod bivše Narodne banke Jugoslavije pa se devize niti ne nalaze kod tuženice. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik o reviziji izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

O predmetu spora - zahtjevu tužitelja na isplatu deviznog depozita položenog kod tuženice J. d.d. B. - J. S. prije 27. 4. 1991. godine sudovi su odlučili primjenom odredbe čl. 1038. i čl. 1043. Zakona o obveznim odnosima ("NN", br. 53/91, 73/91, 3/94) obvezavši tuženicu na isplatu cijelog deviznog uloga na štednju sa zateznim kamatama. Pritom su međutim pogrešno primijenili materijalno pravo pa je odnosni prigovor revidenta osnovan.

Temeljem odredbe čl. 356. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br. 53/91, 91/92) pogrešna primjena materijalnog prava postoji i onda kada sud, kao u ovom slučaju, nije primijenio propise koji su važili u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja - 17. 12. 1991., a trebali su ih primijeniti s obzirom na njihov relevantan utjecaj na ugovorni odnos stranaka.

Pritom valja reći da tuženica uz prigovore iznijete tijekom postupka koje su sudovi pravilno ocijenili neosnovano otklanja svoju ugovornu obvezu temeljem Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 23. 12. 1991. ("NN", br. 71/91). U vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja nije bila na snazi navedena Uredba. Međutim, i da je bila to ne bi bilo od utjecaja, jer taj propis, protivno navodima tuženice, ne odnosi se na deviznu štednju (ili pologe na deviznom računu) građana na dan 27. 4. 1991. kod svih banaka u Republici Hrvatskoj već samo na devizne depozite kod banaka sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske odnosno na one koji su građani na te banke prenijeli iz banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske (čl. 1. st. 2. al. 1. i 2. Uredbe).

Međutim, u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja u Republici Hrvatskoj primjenjivali su se kao pozitivni propisi, propisi koji su regulirali između ostalog prava i obveze ugovaratelja deviznih pologa. Konkretno to je Odluka o načinu na koje ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga, a koja je donijeta na temelju zakonskog ovlaštenja iz čl. 12. Zakona o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i Projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991. godinu. Taj se Zakon kao i Odluka primjenjuju od 8. 10. 1991. godine kao propisi Republike Hrvatske na temelju čl. 1. toč. 14. i čl. 4. toč. 1. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni ("NN", br. 53/91). Navedenom Odlukom propisana su određena ograničenja deponenata - domaćih fizičkih osoba u pravu na podizanje deviza s njihovih deviznih štednih uloga, ali isto tako tim je propisom i bankama koje vode devizne štedne uloge takvih osoba zabranjeno da postupaju po nalogu deponenta preko ograničenog deviznog iznosa do kojeg je deponentu ostavljeno pravo raspolaganja s deviznim pologom.

Budući je tužitelj deponirao devize kod tuženice prije stupanja na snagu Odluke to se u odnosu na njega primjenjuju odredbe toč. 3. a koje glase:

"Ovlaštene banke koje vode devizne štedne uloge građana na kojima su devize odobrene prije stupanja na snagu ove odluke (27.4. 1991.) osiguravaju građanima - vlasnicima tih deviznih štednih uloga podizanje deviza s njihovih deviznih štednih uloga ili izvršavaju njihove naloge za plaćanje uvoza ako su građani prethodno ovlaštenoj banci uredno najavili korištenje deviza u ovim iznosima i rokovima: 1) do 500 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 15 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje s deviznih računa i deviznih štednih uloga, a u roku od 30 dana za svako iduće podizanje odnosno plaćanje;

2) do 1.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 30 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje s deviznih računa i deviznih štednih uloga a u roku od 45 dana za iduće podizanje odnosno plaćanje;

3) do 3.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 90 dana; 4) do 8.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 180 dana.

Ovlaštene banke mogu primati samo jednu najavu plaćanja odnosno podizanja deviza s deviznih štednih uloga građana u iznosima i rokovima iz ove točke. Rok najave teče od dana posljednjeg plaćanja odnosno podizanja deviza s deviznog štednog uloga.

Ovlaštene banke izvršavaju naloge za podizanje deviza odnosno za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga u vezi s prije prikupljenim najavama u skladu s rokovima i iznosima predviđenim ovom Odlukom od dana stupanja na snagu".

Tužitelj je tužbom od 14.11. 1991. godine zatražio od tuženice isplatu cjelokupnog pologa strane valute.

Cijeneći tužbu tužitelja kao najavu za podizanje cijelog pologa, tuženica je do donošenja presude suda prvog stupnja - 17.12. 1991. godine, a sukladno odredbi toč. 3. st. 1. podtočka 2. Odluke dana 15.12. 1991. bila u obvezi isplatiti tužitelju 1.000 DEM, pa je stoga o obvezi tuženice u navedenom obimu pravilno suđeno.

Kako je propuštanjem da svoju obvezu uredno izvrši tuženica pala u zakašnjenje dužna je na iznos od 1.000 DEM platiti zatezne kamate od 15. 12. 1991. godine kao slijedećeg dana nakon navedenog vremena dospijeća iznosa glavnog duga (čl. 277. st. 1. u vezi sa čl.324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima . "NN", br. 53/91, 73/91, 3/94).

Utoliko je reviziju valjalo djelomično odbiti (glede obveze dospjelog dijela glavnog duga), a djelomično prihvaćanjem revizije pobijane presude preinačiti (glede odluke o kamatama na dospjeli iznos duga) sve sukladno odredbi čl. 393. i čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN", br. 53/91, 91/92).

Kako sudovi na razrješenje spornog odnosa stranaka nisu primijenili mjerodavne propise nisu se niti bavili činjeničnim pitanjem vremena najave traženja tužitelja isplate deviznog štednog uloga, a niti visinom zatražene isplate prije tužbe tako da je prihvaćanjem revizije zbog pogrešne primjene materijalnog prava temeljem čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku valjalo ukinuti u preostalom dosuđujućem dijelu pobijane presude i u tom obimu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

S obzirom na navedeno a temeljem odredbe čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku ukinuta je i odluka o parničnom trošku pa će sud prvog stupnja u novoj odluci o glavnoj stvari odlučiti o cjelokupnim parničnim troškovima.

U Zagrebu, 27. srpnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.