I Kž-638/2002-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 638/02-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. N. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi opt. T. N., D. D. i R. G., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. travnja 2002. godine, br. K-15/02, u sjednici održanoj dana 12. srpnja 2005. godine u odsutnosti branitelja optuženika, a u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba opt. T. N., opt. D. D. i opt. R. G., te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku oglasio je krivim opt. T. N. da je u vrijeme i na način opisan pod toč. 1. izreke te presude počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, i kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ, pa mu je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, pa je primjenom odredbe čl. 60. st. 1. i. 2. toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. studenog 2001. do 30. travnja 2002. godine. Opt. D. D. oglašen je krivim da je u vrijeme i na način opisan pod toč. 2. izreke te presude počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, i kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ, pa mu je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i 2.

I Kž 638/02-5

toč. b) KZ, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseci, pa je primjenom odredbe čl. 60. st. 1. i. 2. toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. studenog 2001. do 22. ožujka 2002. godine. Opt. R. G. oglašen je krivim da je u vrijeme i na način opisan pod toč. 3. izreke te presude počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, i kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ, pa mu je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ kazna zatvora u trajanju od tri mjeseci, pa je primjenom odredbe čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Opt. D. D. oglašen je krivim da je u vrijeme i na način opisan pod toč. 4. izreke te presude počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. KZ, uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, na temelju čl. 67. KZ primijenjena je uvjetna osuda, te određeno da se tako utvrđena kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Istom presudom, protiv opt. N. M. i opt. L. R., na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP, optužba je odbijena, da bi počinile kaznena djela iz čl. 173. st. 1. KZ, činjenično i pravno opisan pod toč. 5. i 6. izreke presude.

Po čl. 122. st. 4. ZKP svi optuženici su obvezani na naknadu troškova kaznenog postupka i paušalne svote.

Protiv te presude zajedničku žalbu su podnijeli opt. T. N., opt. D. D. i opt. R. G., po branitelju S. Š., odvjetniku iz Đ.,zbog bitnih povreda odredaba kaznenog zakona, povreda kaznenog zakona, „zbog nadležnosti“ i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženici oslobode od optužbe ili da im se izrekne uvjetna osuda ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić, nakon razgledavanja spisa, u svom pisanom očitovanju od 13. kolovoza 2002. godine, br. KŽ-DO- 1331/02 predložio je da žalbe optuženika odbije kao neosnovana.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javna sjednica Vrhovnog suda održana je u nazočnosti Zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika, a u odsutnosti branitelja optuženika S. Š., odvjetnika iz O., koji je o sjednici uredno obaviješten, a nije pristupio. Nakon razmatranja žalbe, Vrhovni sud je našao da ista nije osnovana.

Premda žalitelj u uvodu žalbe naznačava sve žalbene osnove, pa i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, on tu povredu ne obrazlaže, nego jedino čini upitnim nadležnost suda, s obzirom vrijeme počinjenja kaznenih djela i starost počinitelja, ta posebno ističe da je opt. R. G. djelo ostvario tijekom 2001. godine, a nadležnost sudova za mladež prestaje s navršenih 23 godine, pa kako se radi o mlađim punoljetnicima na njih se primjenjuju odredbe

I Kž 638/02-5

Zakona o sudovima za mladež, koji osim ostalog, predviđa za počinitelje i druge vrste sankcija.

Radi iznesenog je prvostupanjska presuda ispitna samo u onom dijelu u kojem se pobija u obrazloženom žalbom, kao i u odnosu na one povrede zakona iz čl. 379. st. 1. toč 1. i 2. ZKP, na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti.

U vrijeme počinjenja kaznenih djela svi optuženici su bili punoljetni i svi stariji od 21 godinu, osim opt. D. D. koji je bio mlađi punoljetnik, no, prema odredbi čl. 111. st. 2. Zakona o sudovima za mladež, u jedinstvenom postupku prema mlađem punoljetniku s postupkom protiv odrasle osobe, za suđenje je nadležan sud po općim propisima, a ne sud za mladež, pa se o ovoj bitnoj povredi odredaba kaznenoga postupaka ne radi, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj nije našao da bi bile počinjene povrede zakona na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

Žaleći se zbog odluke o kazni sva trojica žalitelja navode da su iskreno i potpuno priznali počinjenje kaznenih djela i dragovoljno pridonijeli njihovom otkrivanju što ukazuje na mogućnost primjene odredbe čl. 173. st. 8. KZ, u pravcu oslobođenja od kazne ili barem ublažavanja kazne i to za I. i II. optuženika do visine izdržanog pritvora, dok bi za III. optuženika, prema mišljenju žalitelja, bilo mjesta za primjenu uvjetne osude. Nastavno žalitelji navode da sud prvoga stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio potpuno priznanje i druge olakotne okolnosti navedene u spisu, koje su trebale rezultirati blažom kaznom, kako je naprijed predloženo.

Razmotrivši navedeno u žalbama optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugoga stupnja, našao je, da je sud prvoga stupnja na osnovu potpuno i pravilno utvrđenoga činjeničnoga stanja primjerno odmjerio kaznu optuženicima i pri tome uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na to da izrečena kazna bude veća ili manja. Također, nema uvjeta za primjenu čl. 173. st. 8. KZ jer se ne može reći da su optuženici svojim priznanjem bitno pridonijeli otkrivanju djela.

Ne može se prihvatiti tvrdnja u žalbi optuženika prema kojoj je izrečena kazna previsoko odmjerena uzimajući u obzir sve okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud. Za opt. N. kao olakotno je cijenjeno priznanje počinjenog djela, mlađa životna dob počinitelja, dosadašnja neosuđivanost i činjenica da je otac jednog malodobnog djeteta, a kao otežavajuće upornost optuženika u prodaji više vrsta droge. Optuženiku D. kao olakotno je također cijenjeno priznanje počinjenih djela, ranija neosuđivanost, te činjenicu da je drogu radi trošenja davao svojim poznanicima, dok otegotnih okolnost kod njega sud nije našao. Otegotnih okolnosti sud nije našao ni kod opt. G., a kao olakotno mu je cijenjena mlađa životna dob, neosuđivanost i činjenicu da je drogu marihuanu davao na uživanje poznanicima.

Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske, protivno stajalištima u žalbi optuženika, kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseca koju je prvostupanjski sud izrekao I. opt., te kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci koje su izrečene II. i III. opt. za počinjena kazneno djelo nalazi primjerenom stupnju krivnje optuženika i svim okolnostima koje su u ovom slučaju bile od značaja za odmjeravanje kazne. Ovako izrečenom kaznom ostvarit će se svrha kažnjavanja koja se očekuje.

I Kž 638/02-5

U izrečene kazne optuženicima je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. N. od 21. studenog 2001. do 30. travnja 2002. godine, a opt. D. od 21. studenog 2001. do 22. ožujka 2002. godine.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, niti je Vrhovni sud utvrdio postojanje povreda zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 12. srpnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Damir Kos, v.r.