Gž-5359/2007 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-5359/07

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, kao predsjednika vijeća, te Ksenije Dimec i Ivana Vučemila, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T. iz M., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz R., protiv tuženika C. O. d.d. Z., F. R., P. D., zastupanog po odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Š. & Z.-J. & J. iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Delnicama, poslovni broj P-150/06-41 od 14. rujna 2006. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. siječnja 2010. godine,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Delnicama, poslovni broj P-150/06-41 od 14. rujna 2006. godine, u točki II. izreke.

2. Prihvaća se žalba tuženika, te se p r e i n a č a v a citirana presuda u točki

I. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Dužan je tuženik na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 268.600,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje od presuđenja pa do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak odmjeren u iznosu od 34.304,88 kn, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 18.603,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Citiranom presudom u točki I. izreke obvezan je tuženik da tužitelju s naslova naknade štete isplati iznos od 268.600,00 kn i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 34.304,88 kn, dok je točkom II. izreke citirane presude odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 49.000,00 kn.

Protiv točke I. izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga prema članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev.

Protiv točke II. izreke citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tuženika je osnovana, dok je žalba tužitelja neosnovana.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj dana 11. srpnja 1990. godine ozlijeđen u prometnoj nezgodi kada je osiguranik tuženika Đ. K. zbog nepropisnog pretjecanja udario u kabinu vozila kojim je upravljao tužitelj, kojom prilikom je tužitelj zadobio otvoreni prijelom desne potkoljenice, višestruki lom lijeve noge, prijelom lijevog ivera koljena i nosnih kostiju, te razderotine u vlasištu, što predstavlja teške tjelesne ozljede. S obzirom na istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud navodi da je u konkretnom slučaju šteta uzrokovana kaznenim djelom, te da se zbog duljeg roka zastare ima primijeniti odredba članka 377.

Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje ZOO). Prvostupanjski sud navodi da je osiguranik tuženika pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela teškog ugrožavanja javnog prometa iz članka 168. stavka 3. u svezi s člankom 163. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona (dalje: KZRH), da je za to djelo propisana kazna zatvora do 3 godine, da zastara kaznenog gonjenja nastupa protekom 6 godina, te da zastara počinje teći od pravomoćnosti kaznene presude dana 01. rujna 1993. godine. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da iz iskaza tužitelja proizlazi da je početkom kolovoza 1995. godine otišao iz K. u M., te da nije mogao dobiti jamstvo za prelazak iz okupiranog područja u svrhu podizanja tužbe sve do mirne reintegracije dana 15. siječnja 1998. godine, te zaključuje da je riječ o nesavladivoj prepreci iz članka 383.

ZOO-a zbog koje je došlo do zastoja zastarijevanja. Kako je tužba podnesena dana 18. travnja 2000. godine, prvostupanjski sud zaključuje da je podnesena unutar zastarnog roka od 6 godina. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. Z. B., prvostupanjski sud utvrđuje relevantne činjenice vezane uz primjenu materijalnog prava prema odredbi članka 200., 185. stavka 3. i 195. stavka 1. ZOO-a, pa djelomično prihvaća tužbeni zahtjev dosuđujući tužitelju naknadu štete s naslova pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 120.000,00 kn, s naslova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 88.000,00 kn, s naslova pretrpljenog straha u iznosu od 8.000,00 kn, s osnove tuđe pomoći u iznosu od 25.000,00 kn, s osnove naruženja iznos od 18.000,00 kn, s naslova pojačane ishrane iznos od 8.000,00 kn i s osnove uništenih odjevnih predmeta iznos od 1.600,00 kn, što ukupno čini iznos od 268.600,00 kn, dok odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi članka 154. stavka 2.

ZPP.

Tuženik u žalbi u bitnome osporava zaključak prvostupanjskog suda o tome da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je za kazneno djelo koje je počinio njegov osiguranik bila predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do 3 godine s obzirom da je za to kazneno djelo bila predviđena kazna zatvora do 5 godina, te da zastara kaznenog gonjenja za takvo djelo iznosi 5, a ne 6 godina, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Nadalje osporava način na koji je prvostupanjski sud računao tijek zastare počev od pravomoćnosti presude u kaznenom predmetu, kao i utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je u konkretnom slučaju došlo do zastoja zastarijevanja, uz obrazloženje da je takav zaključak prvostupanjski sud donio samo i isključivo na temelju nejasnog, kontradiktornog i ničim dokazanog iskaza tužitelja. Podredno osporava i visinu dosuđene naknade štete.

Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev i dosuditi mu cjelokupnu zatraženu naknadu kada se uzme u obzir da je zadobio teške tjelesne ozljede, da je liječenje trajalo četiri godine, te da je u dobi od 30 godina ostao teškim invalidom sa smanjenom radnom i životnom aktivnosti od 40%.

Osnovan je žalbeni navod tuženika da je u konkretnom slučaju došlo do zastare, slijedom čega je trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

Ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 377. ZOO-a kojom su propisani dulji rokovi zastarijevanja od onih predviđenih odredbom članka 376. ZOO-a.

Međutim, za kazneno djelo iz članka 168. stavka 3. u svezi s člankom 163. stavak 1. i 2. KZRH, bila je predviđena kazna zatvora do 5 godina, a ne kazna zatvora do 3 godine, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Zastara kaznenog gonjenja za takvo djelo u smislu odredbe članka 95. Krivičnog zakona bivše SFRJ iznosi 5 godina, jer je navedenom odredbom propisano da se kazneno gonjenje ne može poduzeti kada protekne 5 godina od izvršenja kaznenog djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od 3 godine (ali najviše do 5 godina), kao u konkretnom slučaju. Pri tome se ističe da primjena apsolutne zastare kaznenog gonjenja dolazi u obzir samo ako kazneno gonjenje nije poduzeto, odnosno završeno unutar roka zastare kaznenog gonjenja, o čemu se ne radi u konkretnom slučaju jer je počinitelj kaznenog djela pravomoćno osuđen.

S obzirom da je u kaznenom predmetu došlo do prekida zastarijevanja kaznenog gonjenja, što je za sobom povuklo i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe članka 377. stavka 2. ZOO-a, proizlazi da je zastarni rok, koji odgovara roku za zastaru kaznenog gonjenja od 5 godina, ponovno počeo teći od dana 02. rujna 1993. godine, kao slijedećeg dana od pravomoćnosti kaznene presude. Stoga slijedi da je potraživanje tužitelja zastarjelo dana 02. rujna 1998. godine, odnosno da je zastara tužiteljeva potraživanja nastupila prije podnošenja tužbe, koja je sudu podnesena dana 18. travnja 2000. godine, time da prema stavu ovog suda nije došlo do zastoja zastarijevanja.

Naime, prema odredbi članka 383. ZOO-a, zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Do zastoja zastarijevanja dolazi u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u odnosu na osobe na vojnoj dužnosti ili za vrijeme mobilizacije (članak 382. točka 1. ZOO-a), a za druge vjerovnike do zastoja zastarijevanja može doći samo ako se nisu mogli radi naplate svoje tražbine obratiti sudu, bilo zato što sud nije radio ili zato što do nadležnog suda nisu mogli doći zbog nesavladivih prepreka. Prvostupanjski sud poziva se na ovaj posljednji razlog kada obrazlaže svoj zaključak o zastoju zastarijevanja.

Ne ulazeći u istinitost tvrdnji tužitelja koje se tiču zastoja zastarijevanja (koje su u suprotnosti sa zapisničkim utvrđenjima iz kaznenog spisa jer proizlazi da je tužitelj za vrijeme vođenja kaznenog postupka bio i u Bosni i u Sloveniji, dok je u ovom predmetu iskazao da je do 1995. godine isključivo živio i boravio u K., a poslije da je otišao u M.), ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tome da su za tužitelja postojale nesavladive prepreke za podnošenje tužbe radi naknade štete unutar zastarnog roka zbog nepostojanja komunikacija za vrijeme Domovinskog rata do mirne reintegracije 15. siječnja 1998. godine.

Naime, iz kaznenog spisa posl.br. K-50/90, koji se odnosi na kazneni postupak vođen protiv osiguranika tuženika pred Općinskim sudom u Delnicama, proizlazi da je u kaznenom postupku tužitelj imao (istog) punomoćnika koji ga zastupa i u ovom parničnom postupku, koji je punomoćnik bio uredno pozivan na sve kaznene rasprave, time da nije bio prisutan na svim raspravama. Na raspravi održanoj dana 29. rujna 1992. godine kazneni sud je u zapisniku konstatirao da je punomoćnik oštećenika (ovdje tužitelja) telefonskim putem opravdao svoj izostanak, te predložio da se rasprava provede u njegovoj odsutnosti, time da će odštetni zahtjev postaviti u posebnoj parnici. Slijedom iznesenog, proizlazi da je između tužitelja i njegovog punomoćnika postojao dogovor da se u kaznenom postupku ne postavi imovinskopravni zahtjev, nego da se podnese tužba u parničnom postupku, kako je to kasnije i učinjeno. Stoga je ovaj sud mišljenja da se u konkretnom slučaju tužitelj ne može pozivati na nesavladive prepreke za pokretanje parnice jer je imao punomoćnika koji je štitio njegove interese u kaznenom postupku, pa je podnošenje tužbe, kao i druge parnične radnje mogao poduzimati preko njega, što je i učinio, ali protekom zastarnog roka.

Osim toga, neprihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda o primjeni odredbe članka 383. ZOO-a, jer je prvostupanjski sud kontinuirano radio za vrijeme Domovinskog rata, pa je tužitelj zaštitu svojih prava mogao zahtijevati i dostavljanjem tužbe putem pošte, što dodatno potvrđuje nepostojanje razloga za primjenu odredbe članka 383. ZOO-a. Isto tako, tužitelj ničim ne dokazuje nemogućnost podnošenja tužbe u okviru zakonskog roka, pa niti svojim iskazom, koji je i proturječan i neobjektivan zbog očite zainteresiranosti za uspjeh u predmetnom sporu.

S obzirom na preinačenje prvostupanjske presude valjalo je, temeljem odredbe članka 166. stavka 2, a primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a, odlučiti o parničnom trošku. Tuženiku pripada naknada za sastav tri podneska (ukupno 1.500,00 kn), naknada za zastupanje na dva ročišta (ukupno 4.900,00 kn), naknada za sastav žalbe (6.250,00 kn), PDV (2.783,00 kn), te trošak sudske pristojbe na žalbu (3.170,00 kn), tako da ukupan parnični trošak tuženika iznosi 18.603,00 kn. Neosnovani su žalbeni razlozi tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka jer provedenim dokaznim postupkom i donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., vezano za članak 365. stavak 2. ZPP-a.

Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a.

U Rijeci, dana 20. siječnja 2010. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Vesna Rist v.r.