I Kž-512/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-512/03-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Vesne Vrbetić kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 3. KZ, odlučujući o žalbi opt. S. S., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2003. godine br. K-276/02, u sjednici održanoj 22. srpnja 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba opt. S.S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 329. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP), usvojen je prijedlog ŽDO Zagreb da se svjedok koji nosi pseudonim "B. " ispita preko tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka uz prikrivanje osobnih podataka.

Protiv tog rješenja žali se opt. S.S. po svom branitelju s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odbije prijedlog ŽDO Zagreb za ispitivanje svjedoka pod pseudonimom "B." preko tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud smatra, da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke da se u smislu odredbe čl. 238. a) st. 1. ZKP, svjedok koji nosi pseudonim "B. " ispita kao ugroženi svjedok na način predviđen odredbom čl. 238. d) st. 2. ZKP.

Naime, žalitelj smatra da predmetni svjedok ne može imati status zaštićenog svjedoka jer se radi o prikrivenom istražitelju djelatniku policije, pa obzirom na prirodu njegovog posla, gdje i inače sudjeluje u operativnim radnjama otkrivanja kaznenog djela i počinitelja, kojom prilikom je i u neposrednom kontaktu sa presumptivnim osumnjičenicima, pa se i tijekom kaznenog postupka nerijetko pojavljuje u ulozi svjedoka bez ikakove zaštite, to nema razloga da u konkretnom slučaju svjedok "B. " dobije status zaštićenog svjedoka. Ovo tim više što svjedoku i njegovoj obitelji nije data nikakova zaštita izvan kaznenog postupka, što znači da za njih ne postoji realna opasnost zbog koje bi bili ugroženi.

Isto tako, žalitelj smatra da prvostupanjski sud paušalnim i proizvoljnim ocjenama ponašanja neodređenih osoba, počinitelja kaznenih djela, ocjenjuje i potencijalnu opasnost od optuženika iz predmetnog kaznenog postupka, pri čemu ne konkretizira okolnosti na kojima temelji takav svoj zaključak.

Konačno žalitelj ističe da prikriveni istražitelj može biti zaštićeni svjedok samo u smislu zaštite njegovog identiteta iz čl. 238. st. 2. ZKP, a nikako ne i zaštite primjenom posebnog načina ispitivanja i onemogućavanja neposrednog ispitivanja svjedoka.

Protivno navodima podnesene žalbe, prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju egzistiraju sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 238. a) st. 1. ZKP, upućuju da postoji vjerojatnost da bi svjedok davanjem iskaza izložio sebe i sebi bliske osobe ozbiljnoj opasnosti po život i tjelesnu nepovredivost.

Ovakovu svoju ocjenu, sud temelji prvenstveno na činjenici da je svjedok kao prikriveni istražitelj sudjelovao u otkrivanju visoko organizirane kriminalne aktivnosti optuženika, koji se terete za distribuciju velike količine opojne droge na širem međunarodnom području, koja pri tome ima i veliku financijsku vrijednost, pa je opravdano uzeti da postoji njihova spremnost da se obračunaju sa svima koji su ih pokušali u tome spriječiti.

Ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra, da je prvostupanjski sud pravilno i na temelju izvjesnih pokazatelja ocijenio stupanj rizičnosti otkrivanja identiteta i izgleda svjedoka, time da je od odlučnog značaja za postupanje suda na način iz pobijanog rješenja, činjenica da dikcija same odredbe čl. 238. a) st. 1. ZKP, daje ovlasti sudu da na temelju vlastite ocjene okolnosti koje nalazi na strani kaznenog djela i počinitelja, utvrđuje stupanj vjerojatnosti ugrožavanja tjelesnog integriteta svjedoka, neophodan da se na njega primjeni jedna od mjera zaštite.

Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud smatra da činjenica što je svjedok policijski djelatnik, nije od značaja za odluku da mu se prizna status ugroženog svjedoka, u smislu zaštite njegovog fizičkog izgleda, jer osim što zakon ne predviđa takovu distinkciju, sve okolnosti pod kojima je on sudjelovao u otkrivanju predmetnog kaznenog djela i počinitelja, mogle bi za njega biti pogubne ukoliko bi se isti otkrio.

Slijedom svega iznesenog, a kako se navodima podnesene žalbe prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 398. st. 3. ZKP, riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 22. srpnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v. r.

Milan Gudelj, v. r.