Revr-643/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 643/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice V. V. iz O., OIB ..., koju zastupa punomoćnica J. Č. D., odvjetnica u O., protiv tuženika E. t. z. d.d. iz O., OIB ..., koga zastupa punomoćnik A. Ž., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-684/16-4 od 30. ožujka 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-100/15 od 10. studenog 2016., u sjednici održanoj 16. travnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je otkaz ugovora o radu tužiteljici nedopušten (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici prizna kontinuitet radnog odnosa, te da joj prizna sva prava iz radnog odnosa za razdoblja označena u točki II. izreke prvostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade plaće isplati iznos od 839.188,92 kn bruto s pripadajućim zakonskim kamatama na pojedinačne iznose kako to je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske odluke (točka III. izreke), zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu odbijen je kao neosnovan (točka IV. izreke), zahtjev za naknadu štete odbijen je kao neosnovan (točka V. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka od 119.597,75 kn dok je u preostalom dijelu zahtjev za trošak odbijen kao neosnovan (točka VI. izreke).

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 125.250,00 kn. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju zbog razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica. Predlaže ovom sudu prihvatiti reviziju u smislu revizijskih razloga i preinačiti pobijanu presudu podredno ukinuti pobijane odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao neosnovanu.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Revidentica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revidentica ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je drugostupanjski sud izašao iz okvira razloga zbog kojih je tužiteljici tuženik otkazao ugovor o radu. Objašnjava da je ugovor o radu otkazan jer je tužiteljica proglašena krivom za kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. Kaznenog zakona dok drugostupanjski sud opravdanost razloga za otkaz pronalazi u počinjenju osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.

Nema proturječnosti na koju ukazuje revidentica.

Drugostupanjski sud sadržajno polazi od zaključka da je ugovor o radu otkazan zbog povrede radne obveze koja je sadržana u biću kaznenog djela, a koja povreda je posljedično dovela do gubitka povjerenja poslodavca odnosno tuženika u tužiteljicu zbog čega je otkazan ugovor o radu.

Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Čl. 12. st. 3. ZPP propisano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, što u ovom predmetu nije slučaj, niti je sud u pobijanoj presudi, suprotno navodima revidentice zaključio o svojoj vezanosti za obrazloženje pravomoćne presude kojom je optužba odbijena.

Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da činjenica što je protiv tužiteljice odbijena optužba u kaznenom postupku ne znači automatski i da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu obzirom da je građanskopravna odgovornost šira od kaznene odgovornosti.

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. st. 3. ZPP.

Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu od 25. svibnja 2000., zahtjev da se tužiteljici prizna kontinuitet radnog odnosa te da se naloži tuženik na ime naknade plaće isplatiti tužiteljici 839.188,92 kn s pripadajućom kamatom.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Projektant-voditelj I, temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

- da je 18. svibnja 2000. u predmetu broj K-76/99 Županijski sud u Osijeku objavio presudu kojom je tužiteljica proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 3. Kaznenog zakona (dalje KZ) i osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci,

- da je 25. svibnja 2000. tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici na temelju odredbe čl. 107. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95 i 65/95

- dalje: ZR) i čl. 59. Pravilnika o radu E. t. z. d.d. O., jer je proglašena krivom i osuđena za kazneno djelo protiv službene dužnosti "zlouporabe položaja i ovlasti" iz čl. 337. KZ-a,

- da je odlukom od 20. lipnja 2000. tuženik odbio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, s obrazloženjem da "počinjeno kazneno djelo predstavlja osobito važnu činjenicu, zbog koje nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije moguć",

- da je tužiteljica u razdoblju nakon otkaza ugovora o radu do odlaska u mirovinu 24. listopada 2012. povremeno bila zaposlena kod više poslodavaca,

- da je, nakon što je ukinuta presuda K-76/99 od 18. svibnja 2000., protiv tužiteljice nastavljen kazneni postupak zbog počinjenja opisanog kaznenog djela koji postupak je okončan pravomoćnom presudom broj K-33/07-13 od 12. siječnja 2011. (potvrđena presudom Vrhovnog suda broj I Kž-213/11 od 16. studenog 2011.), kojom je zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog progona odbijena optužba da bi tužiteljica počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti-zlouporabe položaja i ovlasti,

- da iz obrazloženja presude broj K-33/07-13 od 12. siječnja 2011. proizlazi da je tužiteljica bila svjesna svog djela, da je htjela njegovo počinjenje, odnosno da je prekoračila granice svojih ovlasti te drugom pribavila neimovinsku korist u obliku članskih (dioničarskih) prava u tvrtki tuženika, te se u njenim radnjama stječu sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. Kaznenog zakona, dok iz obrazloženja presude Vrhovnog suda broj I Kž-213/11-4 proizlazi da je optuženica poduzela inkriminirane radnje i da su ostvareni elementi kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ.

Prvostupanjski je sud, utvrdivši da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-33/07-13 od 12. siječnja 2011. odbijena optužba protiv tužiteljice da je počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ, zaključio da je otpao razlog zbog kojeg je tuženik donio osporavanu odluku o otkazu ugovora o radu stoga je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici nedopuštena.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP i odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da su se u radnjama tužiteljice ostvarila bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti na štetu tuženika, a činjenica da je protiv tužiteljice odbijena optužba ne dovodi u pitanje građanskopravnu odgovornost koja je šira od kaznene odgovornosti.

Stoga je drugostupanjski sud zaključio da je ponašanje tužiteljice (zlouporaba položaja i ovlasti na štetu poslodavca) dovelo do gubitka povjerenja poslodavca, tuženika u ovom predmetu, čime su se ispunile pretpostavke iz čl. 107. st. 1. ZR za dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu.

Odredbom čl. 107. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovorenih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Navodi revidentice da zbog činjenice što je protiv tužiteljice u kaznenom postupku pravomoćnom sudskom odlukom odbijena optužba za počinjenje kaznenog djela koje se temelji na istim činjeničnim radnjama zbog kojih je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici predstavlja činjenicu zbog koje sud u parničnom postupku ne bi mogao utvrditi postojanje zakonskih pretpostavki za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu na temelju odredbe čl. 107. st. 1. ZR su neosnovani.

Pravilno je sud u pobijanoj presudi zaključio da je otkaz tužiteljici dopušten jer su se radnjama tužiteljice stekla bitna obilježja kaznenog djela koje joj je stavljeno na teret (zlouporaba ovlasti i povjerenja) te neovisno o tome što kazneni postupak nije okončan pravomoćnom osuđujućom presudom, tuženik je izgubio povjerenje u tužiteljicu čime su se ostvarile pretpostavke iz čl. 107. st. 1. ZR i suprotno navodima revidentice nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava (tako i u odluci Revr-1422/16 od 19. prosinca 2019.).

Ostali revizijski razlozi odnose se na iznošenje vlastitih činjenica i zaključaka, a ovaj sud osporavanja usmjerena na preispitivanje činjeničnih utvrđenja ocjenjuje nedopuštenim sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

Zagreb, 16. travnja 2019.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.