I Kž-1067/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1067/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Marijana Svedrovića, Ane Garačić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 18. rujna 2003. godine, broj K- 19/98, u sjednici održanoj dana 07. travnja 2005. godine, u nazočnosti optuženika V. B. osobno, njegovog branitelja Ž. O., odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josipa Čule,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. V. B. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. V. B. je proglašen krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, pobliže činjenično i pravno opisanog u njenoj izreci, te je po tom propisu uz primjenu čl. 38. i 39. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i jedanaest mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. listopada 1996. godine do 06. studenog 1996. godine.

Temeljem čl. 122. ZKP-a u svezi s čl. 119. ZKP-a, optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 21.593,00 kn, te paušalnu svotu u iznosu od 5.000,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

I Kž 1067/03-5

Žalbu je podnio i optuženik putem svoga branitelja Ž. O., odvjetnika iz Z.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, odnosno pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem podržava žalbu državnog odvjetnika glede odluke o kazni, dok žalbu optuženika smatra neosnovanom, u čemu je na sjednici vijeća ovog suda ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josip Čule.

Temeljem čl. 374 ZKP-a, o sjednici drugostupanjskog vijeća, suglasno njihovim zahtjevima, izvješteni su optuženik i njegov branitelj koji su sjednici nazočili.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, odnosno kada tvrdi da su razlozi u znatnoj mjeri proturječni.

U pravu je žalitelj da je sud prvog stupnja u obrazloženju naveo "… kako je te večeri u disco clubu došlo do sukoba između optuženika V. B. i Ž. Đ. …" (str. 4 presude), ali nije u pravu da je to pogrešna konstatacija. Na više mjesta u pobijanoj presudi je precizno označen sadržaj tog sukoba, pa je između ostaloga na str. 11 pobijane presude, pojašnjeno kako "… sud smatra neprijepornim dokazano da je te prigode V. B. bio udaren u predjelu lica, što je isti naveo u svojoj obrani, a što potvrđuje i svjedok A. K. …", odnosno da je "… po ocjeni suda neprijeporno da je kritične prigode društvo koje se nalazilo za šankom, a u kojem se nalazio i pokojni M. Đ., izazvalo nerede, da je u tome prednjačio, po iskazu svjedoka, brat ubijenog M. Đ., Ž. Đ., koji je po kazivanju svjedoka bio u alkoholiziranom stanju. Nakon verbalnog sukoba isti se sukobio sa okrivljenikom V. B., te istoga udario, nakon čega se događaj nastavio van diskoteke na južnom nogostupu …". Iz ovoga je razvidno kako je sud prvog stupnja utvrdio sadržaj odnosnog sukoba u disco clubu i relevantne okolnosti koje su prethodile tragičnim zbivanjima ispred disco cluba, pa i tko je kritične zgode izazvao incident u P. Činjenica da je to bio Ž. Đ. i njegovo društvo cijenjena je kao olakotna okolnost optuženiku prigodom odabira mjere kazne.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je u pobijanoj presudi navedeno "… unatoč relativno maloj sili okidanja kod potpuno nategnutog udarača, neželjeno okidanje, tj. ispaljenje ne nastupa ako se udarač ne pritisne, tj. potreban je potez prstom …" (strana 5 presude), ali i u ovom je segmentu žalbe neosnovan navod kako su razlozi u znatnoj mjeri proturječni. Upravo suprotno. Citirani navod pobijane presude je u stvari prihvaćena konstatacija izložena u

I Kž 1067/03-5

balističkom vještačenju B. T.. Tvrdnja o nemogućnosti samookidanja pištolja i neželjenom okidanju nije proturječna niti jednoj okolnosti, provedenom dokazu ili utvrđenoj činjenici. Ona izravno proizlazi iz balističkog vještačenja u kojem je utvrđena tehnička ispravnost i neosjetljivost na udare i potrese optuženikovog pištolja.

Suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, u obrazloženju označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi nedvojben zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude, potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica zaključuje da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo, uz potpunu usaglašenost izreke i obrazloženja pobijane presude sa odlučnim činjenicama koje su utvrđene tijekom dokaznog postupka.

Nije u pravu optuženik niti kada pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik lišio života M. Đ. i time počinio kazneno djelo protiv života i tijela ubojstvom. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

U pravu je žalitelj kada tvrdi kako nitko ispitan, kako na glavnoj raspravi, tako i u istrazi, nije rekao da je okrivljenika vidio pucati, ali nije u pravu kada tvrdi "… da se ne može govoriti o kaznenom djelu ubojstva ako čovjeka nitko nije vidio da drži pištolj u ruci …", odnosno kako je «...posve očito bilo da B. nije pucao...». Između ostaloga optuženik je sam u svojoj obrani iskazao «...napipao sam desnom rukom svoj pištolj ... te sam se i počeo pridizati držeći pištolj u desnoj ruci...» (list 60 spisa). Dakle i iz ovoga detalja proizlazi da niti optuženik ne osporava držanje pištolja u ruci, ali o tome će biti više riječi nešto kasnije.

Glede tvrdnje žalitelja kako je «posve očito» da optuženik nije pucao treba poći od iskaza M. S. koji je vidio optuženika da je odgurnuo M. Đ. od sebe "… uslijed odguravanja M. se nagnuo gornjim dijelom tijela s trotoara prema kolniku i ja sam ga prihvatio rukama da ne padne i u tom trenutku sam začuo prasak … M. je počeo padati ispred mene … pridržao sam ga da ne padne i pri tome uhvatio za glavu, za potiljak, on je bio cijeli mlohav i padao je. Zagledavao sam ga i vidio mu krv na ustima …" (list 83-84 spisa). Svjedok opisuje kako je klečeći pogledao prema optuženiku koji je stajao nogama u travi kraj trotoara i upitao ga "Što si učinio, što si ovo napravio", a on mu je odgovorio "Pištolj je slučajno opalio". Optuženik je djelovao preplašeno, pod šokom. Ovaj detalj, neposredno nakon ispaljenog smrtonosnog hica, vidio je B. N.. Čuo je M. S. kako se obraća optuženiku riječima "Ti si pucao, ubio si ga", a optuženik je stajao skamenjen i govorio "Nisam namjerno, slučajno je opalio" (list 79 spisa). D. B. je vidio M. S. i B. N. kako policiji pokazuju na optuženika kao osobu koja je pucala, govoreći "On ga je ubio" (list 280 spisa). Sud prvog stupnja je detaljno analizirao iskaze ovih (i drugih) svjedoka i logično ih povezao sa ostalim dokazima, poglavito sa vještačkim nalazima i mišljenjima.

I Kž 1067/03-5

Iako vještak J. B. nije stalni sudski vještak, očito je nalogom istražnog suca bio imenovan «ad hoc» vještakom. Pri tome pogrešno označavanje njegovog svojstva «stalnim» sudskim vještakom nije bilo odlučno niti je utjecalo na kvalitetu izrađenog vještva. Vještak je dva puta ispitan na glavnoj raspravi te propisno upozoren prema čl. 325. ZKP-a. Obzirom na ove nesporne činjenice, u pravu je žalitelj kada je u žalbi sam ustvrdio kako «...status g. B. je pravno irelevantan...».

Ovaj je vještak stručno i po pravilima struke izložio kako zrno nađeno pri očevidu, u travi južno od južnog nogostupa, potječe od hica ispaljenog upravo iz pištolja koji je oduzet od optuženika (potvrda o privremenom oduzimanju predmeta sa lista 17 spisa). Isto tako i čahura naknadno nađena na mjestu događaja potječe od hica ispaljenog iz tog pištolja. Pored toga, vještak je izložio da je hitac bio ispaljen iz neposredne blizine, a raspored barutnih čestica na desnoj ruci kod optuženika, karakterističan je za ruku koja drži pištolj u trenutku ispaljenja hica.

Premda žalitelj osporava vjerodostojnost i stručnost ovog vještaka, poglavito zbog njegove tvrdnje da je hitac bio ispaljen iz neposredne blizine, te u žalbi navodi kako «vještak mašta o pucnju iz blizine», nalaz i mišljenje vještaka J. B. je u suglasju sa nalazima ostalih vještaka, čije nalaze žalitelj niti jednom riječju ne osporava. Vještakinja M. D.-G. je kategorički ustvrdila kako se prema karakteristikama ulazne strijelne rane kod ošt. M. Đ. radilo o rani koja je nastala pucanjem iz tzv. "apsolutne blizine". Napomenula je kako na izgled strijelne rane prvenstveno utječu potisni barutni plinovi, izazivajući opsežan defekt kože, potkožja i dubljih struktura. Koža pri tome ima oblik nepravilnog velikog zvjezdolikog defekta neadaptilnih rubova (list 415 spisa). Potpuno suglasno ovoj vještakinji izložio je i vještak za balistiku B. T. kada je naglasio da ulazni otvor rane na zatiljku oštećenika pokazuje sve karakteristike hica iz neposredne blizine: velika nepravilna zvjezdasta razderotina mekog oglavka, spaljene dlačice kose neposredno oko ruba rane, zacrnjenje rubova rane i unutrašnjosti strijelnog kanala gotovo do polovice mozga, te je i on kategorički ustvrdio «… kritični hitac je, dakle, ispaljen iz neposredne blizine...» (list 141 spisa).

Pištolj je u kritično vrijeme držao optuženik. To proizlazi iz vještačlog nalaza i mišljenja, te rasporeda djelomično izgorjelih i neizgorjelih barutnih čestica na desnoj ruci optuženika. Smrtonosni hitac je ispaljen upravo iz tog pištolja. Hitac je ispaljen u potiljak ošt. M. Đ. i to iz neposredne blizine (vještaci J. B. i B. T.) odnosno iz apsolutne blizine (vještakinja dr. M. D.-G.). Ove egzaktno utvrđene činjenice zorno ukazuje na ispravan zaključak suda prvpog stupnja kako je do ispaljenja hica došlo iz neposredne (apsolutne) blizine u zatiljak oštećenika, što znači da do ispaljenja nije došlo slučajno. Suprotno navodima žalitelja, drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti obrane optuženika, iskaza svih saslušanih svjedoka, vještaka i analizi ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga pravilni zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica koje su čvrsto utemeljene na sadržaju izvedenih dokaza.

Ispravan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik počinio kazneno djelo na način kako je to činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude. Nakon sukoba sa Ž. Đ., opt. je izvadio pištolj iz pojasa i iz neposredne blizine ispalio u zatiljak M. Đ. jedan hitac, nanijevši mu prostrijelnu ranu glave uslijed čega je ovaj ubrzo umro.

I Kž 1067/03-5

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju je točno povredu kaznenog zakona imao u vidu, tek tvrdi da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja (jer bi se navodno moglo raditi o kaznenom djelu sudjelovanja u tučnjavi, odnosno jer je trebalo primijeniti institut nužne obrane), ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne onom koje bi sa motrišta žalitelja bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela iz čl. 34. st 1. KZRH za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud optuženiku izrekao preblagu kaznu, odnosno, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je "… promašena visina kazne izrečena u konkretnom kaznenom predmetu …".

Zadatak suda ne ograničava se samo da, iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreira konkretno ostvareno kazneno djelo, već i da izabere vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se pri tome ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i visini kazne. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud prvog stupnja je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Sud prvog stupnja je savjesno utvrdio i uvažio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Cijenio je optuženikov doprinos u Domovinskom ratu kao zapovjednika specijalne postrojbe, pri čemu je imao u vidu da je zbog toga imao psihičkih problema s elementima posttraumatskog stresnog poremećaja, kao i da je "tempore criminis" bio bitno smanjeno ubrojiv. Cijenio je njegovu dosadašnju neosuđivanost, da je otac malodobnog djeteta, kao i činjenicu da je društvo M. Đ. u kritično vrijeme izazvalo incident u disco clubu koji je, nešto kasnije, završio tako tragično. Sud prvog stupnja je ocijenio ove okolnosti u svome zbiru, kao osobito olakotne okolnosti. Promatrajući ih u kontekstu znatnog proteka vremena od počinjenja kaznenog djela, donio je pravilnu odluku o ublažavanju zakonom zapriječene kazne.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Upravo ublaženom kaznom zatvora u

I Kž 1067/03-5

trajanju od četiri godine i jedanaest mjeseci, na koju je optuženik osuđen pobijanom presudom, ispunit će se zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije. Kazna će, između ostaloga, pomoći optuženiku spoznati apsurdnost svoga postupka sa kobnim ishodom, kako bi trajno uskladio svoje ponašanje sa zakonom. Istovremeno, ona jasno izražava društvenu osudu zbog lišavanja života devetnaestogodišnjeg M. Đ., te utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a ispitujući je u skladu s čl. 379. st. 1. i 2. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 384. ZKP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 07. travnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.