Rev-65/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 65/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. (D.) M., iz S., koju zastupa punomoćnica I. G., odvjetnica u S., protiv tuženika: 1. L. R. pok. S. iz S., i L. R. pok, S. iz S., koje zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika J. V. i R. V., oboje iz S., koje zastupa punomoćnica M. J., odvjetnica u S., radi ukidanja prava nadogradnje, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćnih presude i rješenja Županijskog suda u Splitu od 21. lipnja 2002. godine, br. Gž-2801/00, kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu od 15. svibnja 2000. godine, br. P-687/99, u sjednici održanoj dana 3. studenog 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice D. (D.) M. izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu od 21. lipnja 2002. godine, br. Gž-2801/00, odbija se kao neosnovana,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tužiteljice D. (D.) M., izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 21. lipnja 2002.,br, Gž- 2801/00, kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev, kojim je predloženo da se ukine pravo nadogradnje na čest. zgr. 4912 i čest. zem. 9310/4 ZU10647 k.o. S. ugovoreno u korist sada pokojnih S. R., M. R. i M. J., čiji su nasljednici tuženici L. R. i L. R.. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere radi zabrane izvođenja građevinskih radova na spornoj nekretnini. Ujedno je tužiteljica dužna naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 8.790,10, te umješačima u iznosu od 7.991,00 kn.

Drugostupanjskim presudom i rješenjem potvrđeni su presuda i rješenje prvostupanjskog suda.

Tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se nižestupanjski presude i rješenje preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje pred drugim vijećem.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o njoj izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija protiv presude nije osnovana.

U reviziji nisu određeno navedeni ni bitne povrede odredba parničnog postupka ni radnje kojima su nižestupanjski sudovi te povrede postupka učinili, zbog čega je ovaj sud na temelju čl. 386. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje ZPP) ispitao samo je li u postupku učinjena povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, te je utvrđeno da ta povreda postupka nije učinjena. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari traži se ukidanje prava nadogradnje na čest. zgr. 4912 i čest. zem. 9310/4 k.o. S..

U dosadašnjem postupku je utvrđeno, da su sad pok. S. R., M. R. i M. J. (čiji su nasljednici tuženici), kao prodavatelji sklopili s P. T., A. T. i tužiteljicom D. M., kao kupcima, dana 28. ožujka 1969. godine kupoprodajni ugovor kojim su prodavatelji kupcima prodali nekretninu - zemljište sa zgradom, koji su opisani u toč. I. ugovora. Točkom V. ugovora određeno je da kupci nemaju pravo korištenja terase (krova) kupljene zgrade i da prodavatelji zadržavaju sebi pravo nadogradnje. Prodavatelji ni njihovi nasljednici nisu izvršili nadogradnju, odnosno nisu iskoristili zadržano pravo nadogradnje. Tuženici su pravo nadogradnje prodali 19. kolovoza 1999. godine umješačima.

Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova neosnovan je zahtjev za ukidanje prava nadogradnje, jer to pravo u ugovoru nije bilo ograničeno uvjetom ni rokom. Ovdje da nema mjesta primjeni odredbe čl. 294. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01; dalje ZV), koji uređuje ukinuće prava građenja, jer je čl. 388. st. 2. ZV propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Stoga su odbili tužbeni zahtjev.

U reviziji se ukazuje da je citirani kupoprodajni ugovor bio sklopljen u vrijeme kada je važio Zakon o nadogradnji (Narodne novine 55/58, 46/61 i 40/64), koji je prestao važiti 13. travnja 1971. na temelju odredbi čl. 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o nadogradnji (Narodne novine 14/71). Potonjim zakonom je bilo određeno da se Zakon o nadogradnji neće primjenjivati u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, time da su prestala prava nadogradnje nastala na temelju tog zakona, slijedom čega i ugovoreno pravo nadogradnje prednika tuženika. Nakon toga da prodavatelji nisu mogli ostvarivati ugovoreno pravo nadogradnje. Sporno pravo da je prestalo najkasnije smrću prodavatelja. Revidentica ističe da je Zakonom o vlasništvu na dijelovima zgrada (Narodne novine 52/73) bilo predviđeno pravo suvlasnika na zgradi na popravke i prepravke zgrade, a ostalima da je to pravo pripadalo samo uz suglasnost svih suvlasnika, te da se to pravo, ako nije postojala izričita suglasnost, nije moglo prenositi kao samostalno, ni nasljeđivati niti otuđivati. Sporno pravo da je blisko prividnom pravu služnosti, koje se ukida zbog neizvršavanja. Tužiteljica zato smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Prema pravnom shvaćanju ovoga revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, sporno pravo nadogradnje nije osnovano na temelju odredbi Zakona o nadogradnji zgrada, jer se tim zakonom uređuju način i uvjeti nadograđivanja stambenih i poslovnih zgrada, ali ne i stjecanje prava nadogradnje, zbog čega odredbe citiranog zakona niti prestanak njegova važenja nisu relevantni za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Prema odredbi čl. 388. st. 2. ZV stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su je primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. S obzirom da je kupoprodajni ugovor, kojim su prednici tuženika zadržali pravo nadogradnje na stambenom objektu kojeg su prodali kupcima, sklopljen 1969. godine, to se na sporno pravo nadogradnje na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6.travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije primjenjuju pravna pravila Općeg građanskog zakonika (austrijski građanski zakonik; dalje OGZ). Parag. 479. OGZ uređuje se sadržaj nepravilnih ili prividnih služnosti na način da su to zemljišne (stvarne) služnosti u korist određene osobe. Ugovoreno pravo nadogradnje po svojoj pravnoj naravi je nepravilna služnost, jer je u korist prodavatelja ugovoreno pravo nadogradnje na tuđoj nekretnini - objektu koji je tim ugovorom prenesen u vlasništvo kupaca i u tom smislu predstavlja ograničenje prava vlasništva kupaca. Sporno pravo nadogradnje po svojoj pravnoj naravi nije niti je moglo biti pravo građenja, jer pravna pravila OGZ nisu poznavala taj pravni institut, zbog čega nije osnovan zahtjev tužiteljice da se ukine pravo nadogradnje na temelju čl. 294. st. 1. ZV (ukinuće prava građenja).

Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom tražila da sud donese konstitutivnu odluku kojom se ukida pravo nadogradnje, a ne utvrđenje da je to pravo prestalo na temelju činjenica uz koje zakon vezuje prestanak prava služnosti, zbog čega za ovaj spor nisu od značaja revizijski navodi kojima se ukazuje da je sporno pravo prestalo na temelju zakona.

S obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, a na temelju čl. 388. st. 1. ZV, postojanje pretpostavki za ukidanje služnosti, što uključuje i nepravilne služnosti ocjenjuju se na temelju odredbe čl. 242. st. 1. ZV, prema kojoj vlasnik poslužne stvari može zahtijevati ukidanje služnosti ako pravo služnosti izgubi razumnu mjeru. Zahtjev za ukidanje spornog prava tužiteljica ne temelji na takvom činjeničnom supstratu, zbog čega su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odbijajući tužbeni zahtjev.

Budući da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice protiv drugostupanjske presude odbiti kao neosnovanu.

Revizija izjavljena protiv drugostupanjskog rješenja nije dopuštena.

Nižestupanjskim rješenjima odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere.

Odredbom čl. 123. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine 88/05) propisano je da će se odredbe tog zakona primjenjivati u ovršnim postupcima i postupcima osiguranja pokrenutim nakon njegova stupanja na snagu, što u konkretnom slučaju znači da se o pravu na izjavljivanje revizije odlučuje na temelju odredbi Ovršnog zakona (Narodne novine 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04; dalje OZ) koji je važio prije zadnjih izmjena, jer je prijedlog za određivanje privremene mjere podnesen 7. srpnja 1999. godine. Prema odredbi čl. 12. st. 1. OZ u ovršnom postupku i postupku osiguranja revizija nije dopuštena. Stoga je valjalo na temelju čl. 392. ZPP reviziju izjavljenu protiv drugostupanjskog rješenja odbaciti.

U Zagrebu, 3. studenog 2005. godine

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivo Grbin, v.r.