I Kž-19/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 19/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. K. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenima protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 24. studenog 2010. br. K-16/10, u sjednici održanoj dana 07. prosinca 2011., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela, te 28. prosinca 2011.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se opt. Z. K. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ-a za koje je tom presudom proglašena krivom, na temelju tog propisa i uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z. K. te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Dubrovniku je opt. Z. K. proglasio krivom zbog jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06; u daljnjem tekstu: KZ), činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci te presude, te joj po tom propisu, a primjenom čl. 57. st. 2. i 4. toč. b. KZ, izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa joj potom na temelju čl. 67. i čl. 68. KZ primijenio uvjetnu osudu i odredio da se čena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku kušnje od dvije godine ne počini novo izre

kazneno djelo i ako u roku od jedne godine ošt. trgovačkom društvu „C. T.“ d.o.o. naknadi štetu u iznosu od 864.066,07 kn.

Na temelju čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; u nastavku: ZKP/97) opt. Z. K.

I Kž 19/11-4

obvezana je da na ime imovinskopravnog zahtjeva ošt. poduzeću „C. T.“ d.o.o. naknadi iznos od 864.066,07 kn.

Na temelju čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/97 određeno je da optuženica mora naknaditi troškove postupka u iznosu od 4.665,40 kn te paušalni iznos od 500,00 kn, i to u roku od petnaest dana pod prijetnjom prisilne ovrhe.

Protiv te presude pravovremeno su podnijeli žalbe državni odvjetnik i opt. Z. K..

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se „pobijana presuda preinači i okrivljenici izrekne bezuvjetna kazna zatvora“.

Optužena Z. K. putem braniteljice S. M., odvjetnice iz D., žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, a predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se ista preinači tako da se opt. Z. K. oslobodi optužbe“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem podržava žalbu državnog odvjetnika, a žalbu optuženice je predložilo odbiti kao neosnovanu, a kod takvog je prijedloga na sjednici vijeća ustrajao zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženice nije osnovana.

Optužena Z. K. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97. Obrazlažući u čemu se ta povreda sastoji prvo parafrazira zakonski tekst te odredbe, reproducirajući sve inačice kojom se ona ostvaruje, a konkretizira samo onu koja se odnosi na nedostatak i proturječnost razloga o odlučnim činjenicama, precizirajući da nedostaju razlozi o postojanju namjere na strani optuženice i to kako u odnosu na samu radnju izvršenja, tako i u odnosu na posljedicu. No, takav je prigovor neutemeljen, jer se u posljednjem odlomku na str. 5 pobijane presude jasno govori o subjektivnim obilježjima inkriminiranog kaznenog djela. Prvostupanjski je sud u tom odlomku decidirano naveo da je optuženica postupala svjesno i voljno, navodeći da je „znala da se potraživanja ne mogu naplatiti na ovaj način“, ali je ipak kupoprodajnu cijenu usmjerila na privatni račun „kojim je novcem poslije raspolagala, a njena su potraživanja prema tvrtci „C. T.“ s osnova prethodnih pozajmica i dalje egzistirala, iz čega je vidljiva i očita namjera optuženice za protupravnim prisvajanjem novca koji nije njeno vlasništvo, što je optuženica znala i bila je svjesna zabranjenosti takvog svog ponašanja ali ga je željela kao svoje“. Izloženim razlozima ne treba ništa dodati, a druga je stvar što ih žaliteljica ne prihvaća, no time se ne ostvaruje naznačena bitna postupovna povreda.

Optužena Z. K., nadalje, smatra da joj je povrijeđeno pravo obrane odbijanjem dokaznih prijedloga. Međutim, i ovdje se suštinski radi o prigovoru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne žalbenoj osnovi na koju se poziva žaliteljica. Naime,

I Kž 19/11-4

evidentno je da je optuženica svoje pravo obrane koristila čim je predlagala određene dokaze, o kojima je sud prvog stupnja odlučivao, zbog čega nema govora o tome da bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a na što pazi po službenoj dužnosti.

Optužena Z. K. nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obrazlaže neosnovanim odbijanjem dokaznih prijedloga koje je stavila, izražavajući posebno nezadovoljstvo „izostankom obrazloženja takve odluke“. Točno je, doduše, da je prvostupanjski sud za odbijanje dokaznih prijedloga obrane u raspravnom zapisniku iznio sumarne razloge, međutim je iste nešto opširnije naveo u obrazloženju pobijane presude, na str. 4. Stoga taj prigovor nije opravdan. Što se pak tiče ispravnosti takve odluke prvostupanjskog suda, žaliteljica je nije uspješno dovela u sumnju, a tvrdnje kojima potkrjepljuje svoj stav promašene su. Naime, iz obrane koju je tijekom postupka iznijela vidljivo je da je optuženica itekako bila svjesna da umjesto računa društva „C. T.“ d.o.o. daje broj tekućeg računa svoje šogorice, tj. fizičke osobe koja, pritom, nije ni u kakvom odnosu sa spomenutim trgovačkim društvom. Nadalje, kako je vještačenjem utvrđeno da se pozajmice koje su optuženica i njezin suprug svojedobno dali tom društvu i dalje vode otvorenima, nema podloge ni za navod žaliteljice kako je tim novcem zapravo vraćen dug Društva prema osnivačima. Dokazni prijedlozi, stavljeni po obrani, ova utvrđenja, koja se temelje na poslovnim knjigama, knjigovodstveno financijskom vještačenju koje nije osporeno i obrani same optuženice, ne dovode u pitanje niti im mogu dati drugačije značenje, zbog čega se njima doista ne bi ništa novo niti bitno drugačije utvrdilo.

Slijedom iznesenog, nije ostvarena niti ta žalbena osnova.

Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 utvrđeno je da nije počinjena povreda kaznenog zakona na štetu opt. Z. K..

Prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni pobijaju i državni odvjetnik i optuženica. Državni odvjetnik mišljenja je da način izvršenja kaznenog djela, stupanj krivnje optuženice i iznos pribavljene koristi opravdavaju strožu sankciju od primijenjene zbog čega predlaže da se optuženicu osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora. Tome nasuprot, optuženica nalazi da su podcijenjene po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti, kojima dodaje da društvo „C. T.“ d.o.o. nije dužno ni državnom proračunu ni ijednom vjerovniku, kao i da je uoči donošenja pobijane presude na račun društva uplatila iznos dvostruko veći od onog kojeg je društvo, kao jamac dugovalo Š. K. u vrijeme nepolaganja iznosa kupoprodajne cijene na račun tvrtke.

Razmatrajući u ovako suprotstavljenim stajalištima stranaka izrečenu kaznu sankciju, Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio je da opravdano državni odvjetnik prigovara vrednovanju utvrđenih okolnosti, ali i adekvatnoj ocjeni težine počinjenog djela.

Naime, iako nesumnjivo u odnosu na opt. Z. K. postoje olakotne okolnosti, koje je sud prvog stupnja točno utvrdio (neosuđivanost, obiteljski status i primjereno držanje pred sudom), one, opravdavaju ublažavanje kazne zatvora ispod propisanog minimuma za kazneno

I Kž 19/11-4

djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, međutim, kraj visine imovinske koristi pribavljene tim djelom koja višestruko premašuje iznos kvalifikatornog oblika tog djela, takvog značaja i prirode ne daju podlogu za još blažu kaznu, a uvjetnu osudu nije moguće izreći po zakonu (čl. 67. st. 3. KZ). Iz tih je razloga opt. Z. K. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ na temelju st. 4. tog propisa, a primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ osuđena na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Ujedno je na taj način sanirana i povreda kaznenog zakona koju je prvostupanjski sud počinio u korist optuženice.

Ovakvu kaznu Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra primjerenom i odgovarajućom svim okolnostima iz čl. 56. KZ, te adekvatnom za postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Optužena Z. K. pobija i odluku o imovinskopravnom zahtjevu s tvrdnjom da nije pribavila sebi i suprugu protupravnu imovinsku korist, već samo naplatila postojeće uredno evidentirane pozajmice koje su ranije dali društvu. Time žaliteljica zapravo pobija učin kaznenog djela za koje je proglašena krivom, sporeći suštinu inkriminacije, a o čemu je bila riječ u dijelu ove odluke u kojem je odgovoreno na njene primjedbe u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se, radi izbjegavanja ponavljanja, žaliteljica upućuje na taj segment ove presude.

Odluka o troškovima donesena je sukladno odredbi čl. 122. st. 1. ZKP/97, jer je opt. Z. K. proglašena krivom za inkriminirano kazneno djelo, a kako žaliteljica tu žalbenu osnovu nije obrazložila ovaj segment presude nije detaljnije razmatran.

Slijedom iznesenog, trebalo je žalbu državnog odvjetnika prihvatiti, a pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP/97, dok je žalba optuženice odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda u ostalom je dijelu potvrđena, sukladno odredbi čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 28. prosinca 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.