Rev-x-1263/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 1263/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. rođ. K. iz V., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i p. iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1252/10-2 od 19. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-5129/99-82 od 23. studenoga 2009., u sjednici održanoj 22. veljače 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s naslova izgubljene zarade iznos od 394.491,42 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom izrekom presude (toč. I. izreke), te plaćati tužiteljici rentu na ime izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 3.502,24 kn počevši od 1. ožujka 2009. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućem od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (toč. II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 50.594,60 kn (toč. III. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju, te nižestupanjske presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Tuženik je popisao troškove revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovano tuženik sadržajem revizije ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama za što postoji podloga u sadržaju spisa.

Jednako tako, nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica (u vrijeme štetnog događaja stara 31 godinu) prije štetnog događaja radila kao ugostiteljski radnik u caffe baru vlasnika M. M. u O.,

- da između stranaka nije sporno da caffe bar odnosno ugostiteljski objekt M. M. u O. više ne posluje,

- da je tužiteljica teško ozlijeđena kao putnica u prometnoj nezgodi 20. listopada 1989.,

- da joj je rješenjem HZZO od 8. studenoga 2000. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. siječnja 1999. zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- da je vještačenjem po vještaku medicine rada dr. N. T. utvrđeno da je isključivi uzrok invalidnosti profesionalna nesposobnost za rad tužiteljice uzrokovana ozljeđivanjem u štetnom događaju od 20. listopada 1989. i komplikacije nastale zbog posljedica triju ponovljenih prijeloma zbog kojih je došlo do skraćenja noge i poremećene statike hoda,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da izgubljena zarada tužiteljice za razdoblje od 1. listopada 1996. do 28. veljače 2009., koju predstavlja razlika između mirovine koju je primala od HZMO i pretpostavljene plaće, iznosi za navedeno razdoblje ukupno 394.491,42 kn, dok mjesečna renta s osnove izgubljene zarade počevši od 1. ožujka 2009. iznosi 3.502,24 kn.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici izgubljenu zaradu, te pozivom na odredbu čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) prihvaćaju tužbeni zahtjev. Pravilno su i po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi primjenom odredbe čl. 195. ZOO dosudili tužiteljici naknadu izgubljene zarade u iznosu od 394.491,42 kn i ubuduće rentu na ime izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 3.502,24 kn.

Iz odredbe čl. 195. ZOO proizlazi da je svaka zarada koju je tužiteljica ostvarivala ili mogla ostvariti, a što zbog teških posljedica nesreće to više ne može, predmet gubitka u njenoj imovini, odnosno pravna osnova za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. ZOO.

U trenutku stradanja tužiteljica je bila u dobi od 31 godinu, ima srednju stručnu spremu i prema redovitom tijeku stvari moglo se osnovano očekivati da bi i dalje, a da nije došlo do štetnog događaja i njegovih posljedica, ostvarivala zaradu.

Navodima u reviziji da sud nije mogao prihvatiti nalaz vještaka financijske struke o visini izgubljene zarade, tuženik u stvari dovodi u pitanje utvrđene činjenice, tj. tvrdi da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a takvi navodi ne mogu biti predmet razmatranja u revizijskoj fazi postupka, zbog toga što se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

Neosnovano tuženik ističe i prigovor pogrešne primjene odredbe čl. 177. st. 4. ZOO, ponavljajući u reviziji prigovor doprinosa treće osobe, u konkretnom slučaju liječnika, radi nesavjesnog liječenja kojim je zadobivena ozljeda tužiteljice u predmetnom štetnom događaju pogoršana, te da su time povećane nastupjele trajne posljedice kod tužiteljice, jer nakon štetnog događaja za koji nastanak tuženik jest odgovoran, tužiteljici nije valjano preliminirno sanirana ozljeda koju je zadobila kritične zgode, već je naknadno imala tri nove refrakture ozlijeđenog kuka u štetnom događaju do kojih ne bi došlo da je preliminarno ozljeda valjano sanirana, pa iako je tuženik prouzročio štetni događaj iz kojeg je proizašla šteta, ali u određenom obimu i visini, pa obzirom da je pogrešnom sanacijom zadobivene ozljede, tj. liječničkom pogreškom obim štete povećan, da za taj dio štete tuženik ne može odgovarati već odgovora treća osoba koja je pridonijela povećanju nastale štete.

Prema odredbi čl. 177. st. 4. ZOO ako je nastanku štete pridonijela treća osoba ona odgovora oštećeniku solidarno s imateljem opasne stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje.

To znači, da treća osoba i imatelj opasne stvari odgovaraju oštećeniku po pravilima o solidarnoj odgovornosti (čl. 206., čl. 208. i čl. 414. ZOO).

Po pravilima o solidarnoj odgovornosti svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće (čl. 414. ZOO).

Stoga je tužiteljica ovlaštena tražiti ispunjenje cijele obveze naknade štete od imatelja opasne stvari kao jednog od solidarnih dužnika. Naime, odgovornost imatelja opasne stvari kao solidarnog dužnika nije ograničena, za razliku od odgovornosti treće osobe koja odgovara solidarno s imateljem opasne stvari, jer treća osoba odgovara solidarno s imateljem opasne stvari, ali razmjerno težini svoje krivnje (čl. 177. st. 4. ZOO). Kao imatelj opasne stvari jednako odgovara i osiguratelj kad je oštećenik ovlašten neposredno od osiguratelja tražiti naknadu štete. Ovdje je tužiteljica bila ovlaštena štetu tražiti od tuženika kao pravne osobe koja odgovora za štetu kao osiguratelj vozila u kojem je tužiteljica bila putnica u trenutku nastanka štetnog događaja.

Prema tome, nije pravno relevantno za ocjenu odgovornosti tuženika za štetu, je li i koliko je nastanku štete eventualno doprinijela treća osoba, jer kako je rečeno, imatelj opasne stvari pa tako i osiguratelj štetnika kao solidarni dužnik odgovora oštećenom za cijelu štetu (tako i ovaj sud u Gzz-153/03 od 16. prosinca 2004.).

Obzirom na izloženo, neosnovano tuženik ističe revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 22. veljače 2012.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.