II Kž-265/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž-265/00-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. Ž. T. zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 1. u svezi s čl. 33. i čl. 40. KZ, odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 26. travnja 2000. godine br. KVM-30/00 (KMP- 10/00), o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 10. svibnja 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba okr. Ž.T. kao neosnovana.

Obrazloženje

Uvodno citiranim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, pod toč. I., na temelju čl. 107. st. 1. ZKP, produljen je pritvor protiv okr. Ž.T. po osnovi iz čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP, u tijeku postupka nakon podignute optužnice kojom ga se tereti za počinjenje kaznenog djela iz čl. 91. toč. 1. KZ u svezi s čl. 33. i čl. 40. KZ.

Protiv odluke iz toč. I. pobijanog rješenja, žali se okrivljenik po svom branitelju, s prijedlogom da se isto preinači i protiv njega pritvor ukine, odnosno da mu se mjera pritvora zamijeni smještajem u specijaliziranu psihijatrijsku ustanovu.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnjama podnesene žalbe, ovaj Vrhovni sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno procijenio da na strani okrivljenika postoje one osobite okolnosti koje opravdavaju daljnje trajanje pritvora po osnovi iz čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP.

Naime, tijekom postupka, sukladno nalazu i mišljenju vještaka za forenzičnu psihijatriju, utvrđeno je da je okrivljenik osoba koja boluje od prave duševne bolesti, te da tempore criminis nije bio u mogućnosti upravljati svojim postupcima niti shvatiti značenje svoga djela.

S obzirom na takav psihički status okrivljenika, koji zbog svoje paranoidno halucinatorne forme uzrokuje iskrivljenu sliku stvarnosti kod istog, što je tempore criminis rezultiralo njegovom upornošću da započeto kazneno djelo i dovrši, unatoč pruženom otporu oštećenice i intervenciji trećih osoba da ga spriječe, u čemu su uz velike napore uspjeli, ukazuje na opravdanu bojazan suda prvog stupnja da bi okrivljenik boravkom na slobodi mogao dovršiti pokušano kazneno djelo.

Stoga je i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, pritvor protiv okr. Ž.T. trebalo produljiti po osnovi iz čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP.

Isto tako, u svezi prijedloga iz žalbe da se pritvor protiv okrivljenika zamijeni smještajem u specijaliziranu psihijatrijsku ustanovu, treba navesti slijedeće.

Pravilno je državni odvjetnik prilikom podizanja optužnice protiv okr. Ž.T., a nakon izrađenog nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra u kojem je okrivljenik verificiran kao osoba koja je tempore criminis bila neubrojiva, temeljem čl. 457. st. 1. ZKP, predložio sudu prvog stupnja da nakon što utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, predmet uputi sudu nadležnom za postupanje temeljem Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Prema tome, sud prvog stupnja da bi stavio optuženika pred režima postupanja po Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, prethodno mora utvrditi da je optuženik počinio kazneno djelo, a to može u smislu odredbe čl. 44. istog zakona, samo nakon što donese odgovarajuću odluku po Zakonu o kaznenom postupku.

U prilog ovoj tvrdnji ide i odredba čl. 459. st. 1. ZKP, kojom je izričito regulirano da o zahtjevu državnog odvjetnika iz čl. 457. st. 1. ZKP odlučuje sud nakon provedene glavne rasprave.

U ovoj fazi kaznenog postupka, prilikom odlučivanja o produljenju mjere pritvora, sud prvog stupnja ovlašten je temeljem čl. 458. st. 1. ZKP, a nakon pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, odrediti pritvor protiv osobe koja je kazneno djelo počinila u neubrojivom stanju, kako s osnova predviđenih u čl. 102. ZKP i iz razloga što je takav optuženik opasan u tolikoj mjeri da se osnovano može sumnjati da će ugroziti svoj ili tuđi život ili zdravlje, pa u tom slučaju sud prvog stupnja može odlučiti da se umjesto u pritvoru optuženik zadrži u odgovarajućoj ustanovi.

Prema tome, ove opcije iz čl. 458. st. 1. ZKP, za sud prvog stupnja postavljene su alternativno, a kako se vještak neuropsihijatar nije izričito izjasnio na okolnost da li je optuženik osoba opasna za sebe ili svoju okolinu, to je prema ocjeni ovoga Vrhovnog suda, pravilno sud prvog stupnja na temelju ovlaštenja datih mu čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP, procijenio da s obzirom na, za sada, verificiran psihički status optuženika, postoje osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi on boravkom na slobodi mogao dovršiti kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

Slijedom izloženog, a kako se navodima podnesene žalbe prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na tememlju čl. 398. st. 3. ZKP riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 10. svibnja 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.