Rev-2257/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2257/13-2

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz S., zastupanog po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz S., protiv tuženika „S. D.“ d.d. iz S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžmed-13/13 od 18. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P2-2409/10 od 27. rujna 2012., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2014.,

r i j e š i o j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžmed-13/13 od 18. lipnja 2013. i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P2-2409/10 od 27. rujna 2012. - i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

1./ u stavku I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev:

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 250.000,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od podnošenja tužbe do isplate s osnova naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti (pretrpljenog straha i pretrpljenih duševnih boli zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva),

- na obvezivanje tuženika da o svom trošku u cijelosti i bez komentara objavi tu presudu po njenoj pravomoćnosti u prvom sljedećem broju s uobičajenom veličinom slova kojom se pišu tekstovi u dnevnim listovima,

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju trošak postupka,

2./ u stavku II. izreke, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnog troška 1.425,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se drugostupanjska presuda preinači tako da se „u cijelosti usvoji žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu posl. br. P2-2409/10 od 27. rujna 2012.“ te njemu dosudi ono što je tužbenim zahtjevom tražio, a podredno da se drugostupanjska presuda u cijelosti ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje o njegovoj žalbi ili da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija tužitelja je osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“

Predmet spora je zahtjev za obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju nematerijalnu štetu na temelju odredaba čl. 21. i 22. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04 - dalje: ZM-a) u svezi s odredbom čl. 16. st. 1. ZM-a i čl. 19. st. 2. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 37/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a) i zbog (kako tužitelj navodi) povrede prava osobnosti, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika, kao nakladnika dnevnih novina „S. D.“, da u sljedećem broju tih novina objavi ispravak informacije objavljene pod naslovom „J. S. uknjižio se na pola R. - pobuna posjednika“.

Sporno je u revizijskom stupnju (obzirom na shvaćanje drugostupanjskog suda da „se ne odbija tvrdnja tužitelja da je objavom spornog članka pretrpio štetu“) odgovara li tuženik za utuženu štetu na temelju odredaba ZM-a koje uređuju pitanje prava i obveza nakladnika te odgovornost nakladnika za štetu, i to:.

- odredbe čl. 16. stavak 1., prema kojoj (uz ostalo): „Mediji su dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a osobito djece, mladeži i obitelji bez obzira na spol i spolno opredjeljenje.“,

- odredaba čl. 21., prema kojima: (stavak 1.) „Nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom.“, (stavak 2.) „Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).“, (stavak 3.) „Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.“, (stavak 4.) „Nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena: vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom; objavljena unutar autoriziranog intervjua; utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri; fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela; točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećeni slaže s njezinim objavljivanjem; proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.“, (stavak 5.) „Stavak 4. ovoga članka ne odnosi se na osobne podatke kojih je tajnost propisana zakonom, na informacije o maloljetnim osobama, te informacije prikupljene na nezakonit način.“, (stavak 6.) „Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. ovoga članka dokazuje tuženik.“, (stavak 7.) „Ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri.“,

- odredaba čl. 22., prema kojima: (stavak 1.) „Nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.“, (stavak 2.) „Pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.“.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je na naslovnoj stranici dnevnih novina „S. D.“ od ... objavljen naslov „J. S. uknjižio se na pola R.“, s podnaslovom „zemljišnoknjižni iznered“ i „Predsjednik H. kupio najmanje 80 parcela ukupne površine 300.000 četvornih metara“,

- da je na četvrtoj stranici tih novina u rubrici N. objavljen članak pod naslovom „J. S. uknjižio se na pola R. - pobuna posjednika“, s podnaslovom „Z. iznered, predsjednik H. i poduzetnik kupio najmanje 80 parcela ukupne površine 300.000 četvornih metara, ali su onda počeli problemi“,

- da se u istom članku dalje navodi: da „predsjednik H. J. S. nije više samo vlasnik pekarsko-slastičarskog obrta „B.-S.“ u S., nego i bogati zemljoposjednik što je postao kupnjom najmanje 80 parcela u R., prema neslužbenim procjenama površine oko 300.000 kvadrata“; da je pitanje „hoće li, i u kojem obujmu, svoje novostečeno nekretninsko blago i zadržati, budući da su na neke parcele stavljene plombe, jer su se pojavili vlasnici, odnosno osobe koje su desetljećima u njihovom posjedu i koje kupoprodaju žele osporiti“; da je „skupina građana koja se smatra oštećenom na oglasnu ploču u R. izvjesila brojeve čestica koje smatraju otuđenima“; da je „S., pak, vlasnikom „polovice“ R. postao ugovorom sklopljenim 17. siječnja 2008. kojim je parcele kupio od J. G., sa stalnim prebivalištem u T. i njegove tete V. K. iz S.“; da su „u veljači 2009. nekretnine (spremarice, pašnjaci, vinogradi, gore, vrtovi, oranice, obori, a našla se i jedna kuća) uknjižene na J. S., vlasnika supermarketa „S.“, kako piše u vlastovnici“; da je zemljišno-knjižni odjel šibenskog suda naveo „da nije bilo nikakve zakonske zapreke da se ta poslovna transakcija ne provede kroz knjige“; da je pitanje „bi li informacija o obavljenoj kupoprodaji ikada dospjela u javnost da S. dvije parcele na predjelu M. nije u međuvremenu prodao F. P., vlasniku marine F.“; da „za razliku od S., P. je zahtjev za uknjižbu na šibenskom sudu dobio odbijenicu“; da se tada „R. zakotrljala priča o navodnoj otimačini tuđeg zemljišta, tuđih parcela“; da će brojni dotadašnji posjednici, koji sebe smatraju vlasnicima nekih parcela na koje je sada uknjižen J. S. morati pokrenuti sudski postupak i snositi troškove,

- da su informacije iz prijepornog članka utemeljene na netočnim činjenicama da je tužitelj kupio nekretnine površine 300.000 m2 (umjesto pravilno: 50.000 m2) i da se uknjižio na „pola R.“.

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja, a koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da „se ne odbija tvrdnja tužitelja da je objavom spornog članka pretrpio štetu“ - ali da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti za tu (utuženu) štetu jer (da) je objavljena informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje su autori članka imali osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeli sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, odnosno jer (da) je postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu informacije - i autori informacije postupali su u dobroj vjeri i s ciljem da se „rasvijetli predmetna kupoprodaja“ upravo u trenutku kada je tužitelj bio predsjednik Uprave N. H..

Konkretno, shvaćanje je drugostupanjskog suda da je tuženik postupajući u smislu navedene odredbe čl. 21. stavak 6. ZM-a dokazao postojanje pretpostavki iz stavka 4. toga članka za njegovo oslobođenje od odgovornosti za prijepornu štetu.

Međutim, revident opravdano u reviziji ističe da su u pobijanoj, kao i u prvostupanjskoj presudi, pored dokaza na kojima je temeljio tužbeni zahtjev, a provedenih u postupku pred prvostupanjskim sudom, te činjenica utvrđenih tim dokazima - koje upućuju na zaključak suprotan prihvaćenom po nižestupanjskim sudovima, izostali uvjerljivi i jasni razlozi koji bi opravdavali takvo shvaćanje drugostupanjskog suda (u revizijskom stupnju jedino sporno).

Pravo na ocjenu dokaza pridržano je za sud - koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP- a), ali je u slobodi ocjene dokaza i sud ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti.

Valja pritom imati na umu da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz citirane odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - te je li ocijenio i kako je ocijenio pojedine dokaze.

S prethodno navedenim u svezi, a pored neospornog utvrđenja da su informacije iz prijepornog članka utemeljene na netočnim činjenicama da je tužitelj kupio nekretnine površine 300.000 m2 (umjesto pravilno: 50.000 m2) i da se uknjižio na „pola R.“, i to upravo onim činjenicama na kojima se temelje (i dobivaju smisao) i sudovi iz istoga članka o „bogatom zemljoposjedniku“ i „novostečenom nekretninskom blagu“ - ali i daljnji činjenični zaključci (koji se ne mogu izvlačiti iz cjeline članka i njegova smisla i vrijednosno ocjenjivati sami za sebe, s tvrdnjom da se u dijelu niti ne odnose na tužitelja - iako se i naslov članka odnosi samo na njega) o „pobuni posjednika“, „Z. izneredu“, nastalim „problemima“ - i o (ovdje ipak odlučnom) „zakotrljanoj priči o navodnoj otimačini tuđeg zemljišta, tuđih parcela“, sve i s pitanjem „hoće li, i u kojem obujmu“ to što je tužitelj stekao i zadržati, nižestupanjskim presudama nedostaju upravo navedeni razlozi: kojim dokazima je stvoreno tome neospornom utvrđenju ipak proturječno shvaćanje da je objavljena informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje su autori članka imali osnovani razlog povjerovati da su točne - ali i da su ti autori poduzeli sve potrebne mjere za provjeru točnosti onog o čemu su pisali i postupali u dobroj vjeri i samo s ciljem da se „rasvijetli predmetna kupoprodaja“.

Na “neslužbenim procjenama“ - na kojima su autori informacije temeljili svoje zaključke, u situaciji kada su ti isti autori imali mogućnost provjeriti (prema načelu javnosti, potpunosti i istinitosti zemljišnih knjiga - te pravu na uvid u katastarske operate) ono o čemu su namjeravali pisati - o nekretninama koje je tužitelj kupio (o površini tih nekretnina i načinu njihova stjecanja), i o tome dati istinitu (točnu) i potpunu informaciju - i (time) izbjeći ono što je „neslužbeno“ ili „navodno“, ne može se s uspjehom temeljiti i daljnji zaključak, a koji bi bio (kako to nižestupanjski sudovi pogrešno drže) jasan, uvjerljiv i logičan - i time prihvatljiv, o utvrđenom da je objavljena informacija zasnovana na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje su autori članka imali osnovani razlog povjerovati da su točne, odnosno zaključak da su ti autori poduzeli sve potrebne mjere za provjeru točnosti objavljenog - i (u svezi s time) o postojanju pretpostavki za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu.

Revizijski sud pritom ukazuje da je predmet spora, o kojemu je odlučeno (prema iznijetom) uz samo paušalan i razlozima kojima je obrazlagan proturiječan zaključak (o postojanju pretpostavki za oslobođenje tuženika od odgovornosti za utuženu štetu) - bez razloga koji bi ga opravdavali, valjalo sagledati i obrazložiti potrebnim (ovdje izostalim) razlozima, a imajući na umu:

- da se od novinara u traganju za istinom ne samo očekuje - već i traži da (ostvarujući smisao medija u kojemu djeluje: kroz kvalitetno informiranje) upozorava na uočene nedostatke ili nepravilnosti u društvu, te da te nedostatke ili nepravilnosti pokuša otkloniti ili spriječiti, moguće i ukazivanjem na samo upitne ili neprihvatljive pojave - a sve u smislu odredaba čl. 38. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst) i poštujući slobodu mišljenja i izražavanja te širenja informacija i kreativnih ili kritičkih ideja, zabranu cenzure ili bilo kakve kontrole ili arbitrarne prinude prema učesnicima u tokovima komunikacije, nezavisnost sredstava informiranja u djelovanju kao „glasa kritičke javnosti“, pa se niti tuženiku (jer bez slobode mišljenja i izražavanja misli nema demokratskog društva) na teret ne može staviti ponašanje njegovih novinara u skladu s takvim očekivanjem ili pravima i obvezama,

- da u skladu s prethodno iznijetim svaki novinar (putem ovlasti na iznašanje istine u svjetlu ustavnog prava na slobodu medija kao temeljne pretpostavke i najvažnije sastavnice prava na slobodu izražavanja u demokratskom društvu) ima pravo (slobodu) i na kritiku javnih osoba i pravo o njima izraziti svoj sud, ali (jer treba djelovati u okvirima profesionalne etike novinarske struke) ne i pravo štititi se i relativizirati svoje ponašanje samo paušalnim i pukim pozivanjem na istaknute vrijednosti - već stvarnim i dosljednim poštivanjem tih vrijednosti, poštivanjem čovjekova dostojanstva i etičkih načela (uz ostalo) istinitosti, objektivnosti i potpunosti - prema onima o kojima piše, upotrebom u radu (civiliziranim komuniciranjem s javnošću, poštivanjem etike javne riječi i svačijeg prava na privatnost te davanjem točne, potpune i pravovremene informacije) argumentiranih tvrdnji te točnih činjenica i izraza koji čitatelju neće sugerirati nešto što bi samo po sebi ili u smislu cjeline objavljenog članka vrijeđalo ugled, čast i dostojanstvo kritizirane osobe, njegovu privatnost,

- da novinari nemaju pravo bez ikakvih posljedica izmišljati (moguće i zbog senzacionalizma) činjenice i neprovjerenim informacijama o nekoj osobi manipulirati javnošću, iznositi površne vijesti ili vijesti sumnjiva porijekla.

Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga nižestupanjske presude ne mogu ispitati - čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda i razmotriti ono što je u ovoj odluci ukazano, te ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 11. ožujka 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.