Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded due to lack of causal link between hospital discharge and death.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiffs' appeal against a lower court ruling that rejected their claim for damages regarding their father's death. The plaintiffs argued that the hospital's discharge caused the death, but the court found no causal link between the discharge and the death, noting that an autopsy was required to determine the cause. Consequently, the court held that the lower court correctly applied the law by rejecting the claim due to the absence of proven negligence or a direct causal relationship.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 11.; čl. 385.; čl. 392. a); čl. 393.; Liability for damages requires proof of fault and a causal link between the defendant's conduct and the damage; absence of such a link justifies dismissal of the claim.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 937/08-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Đure Sesse, Mirjane Magud i Damira Kontreca, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. B. i 2. G. B., oboje iz B., zastupani po punomoćniku F. B., odvjetnika u Z., protiv tuženika 1. O. bolnice O. iz O. i 2. I. K. iz B., zastupan po punomoćniku Z. M., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gospiću broj Gž-251/08-2 od 8. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Otočcu broj P-316/04-9 od 8. svibnja 2007., u sjednici održanoj 15. veljače 2011.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su zahtijevali da se naloži prvotuženiku O. bolnici O., s naslova naknade štete, isplatiti i to prvotužitelju Z. B. iznos od 220.000,00 kn i drugotužiteljici G. B. iznos od 220.000,00 kn, te s naslova mjesečne rente iznos od 600,00 kn mjesečno, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počam od dospjelosti i to za iznose neimovinske od dana presuđenja, a za iznos mjesečne rente od 28. studenog 2001. pa sve do isplate, uz dosudu parničnih troškova, u roku od 15 dana.
Rješenjem suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbačena je tužba oboje tužitelja s tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženika I. K.
Ujedno je u toč. II. izreke naloženo tužiteljima naknaditi prvotuženiku O. bolnici O. troškove parničnog postupka u iznosu od 7.077,50 kn, u roku od 15 dana.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji, pozivom na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlažu da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – Odluka USRH – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja, zbog čega se ona u svemu može ispitati.
Suprotno reviziji i materijalno je pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen.
Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete s osnove pretrpljenih duševnih boli zbog smrti M. B., oca prvotužitelja i supruga drugotužiteljice, koji je preminuo 28. studenoga 2001. na dan otpusta iz O. bolnice O.
U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je M. B., prednik tužitelja, hospitaliziran u O. bolnici O. 22. listopada 2001. zbog zadobivenih ozljeda glave, koje je zadobio u fizičkom sukobu s I. K. Utvrđeno je da je M. B. proveo na liječenju u gore navedenoj bolnici od dana zaprimanja pa sve do 28. studenoga 2001., kada je otpušten kući, gdje je umro istog tog dana u 22,00 sata.
Utvrđeno je da obdukcija nad umrlom osobom nije tražena od strane obitelji pa nije niti provedena, te da je kao uzrok smrti navedeno stanje onakvo kakvo je utvrđeno tijekom bolničkog liječenja.
Tijekom bolničkog liječenja utvrđeno je da je M. B. primljen u bolnicu s ozljedom glave, kasnije dijagnosticiranoj kao teška tjelesna ozljeda glave, bez indikacije za aktivni neurokirurški tretman, tj. za operaciju. Utvrđeno je da se nakon primanja pojavilo i sekundarno krvarenje u traumatiziranoj regiji mozga, koja se posljedica javlja kod hipertoničara i kroničnih alkoholičara zbog toksičnog oštećenja jetre i posljedičnog poremećaja zgrušavanja krvi.
Također je utvrđeno da u trenutku otpuštanja kući nisu postojali klinički pokazatelji koji bi upućivali na moguću naglu smrt na dan otpusta iz bolnice, a otpust je uslijedio zbog poduzimanja administrativnih mjera za nastavak liječenja u S. bolnici za … u K. T.
Na temelju nalaza sudskog vještaka utvrđeno je da uzrok smrti M. B. nije utvrđen i da se stanje nakon udarne ozljede glave ne može dovesti u uzročnu vezu s uzrokom smrti, zbog čega da se ne može isključiti i prirodna smrt, a da bi jedini način za utvrđenje točnog uzroka smrti bila provedba obdukcije mrtvog tijela.
Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.
Naime, bolnica za štetu odgovara po načelu krivnje kada na strani djelatnika bolnice postoje propusti u liječenju zbog kojih je šteta nastala, a sve osnovom odredbe iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 i 119/99).
U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi u postupanja djelatnika tužene bolnice bilo krivnje, tj. propusta, jer nije utvrđeno da postoji uzročna veza između same činjenice otpuštanja iz bolnice i smrti M. B., prednika tužitelja. Uzročna veza svakako ne može biti utemeljena samo na činjenici što je prednik tužitelja preminuo u večernjim satima istog onog dana kada je otpušten iz bolnice. Da bi otpuštanje iz bolnice predstavljao propust u liječenju za koji bi bolnica odgovarala, ili da bi se otpuštanje iz bolnice moglo smatrati uzrokom smrti, trebalo bi biti utvrđeno da se radilo o preranom otpuštanju pacijenta iz bolnice i zbog toga uskrati medicinske terapije kojom bi se stanje zdravlja pacijenta popravilo. To u ovom predmetu nije slučaj.
Revizijom se prigovara i utvrđenom činjeničnom stanju, jer se dovodi u pitanje pravilnost ocjene provedenih dokaza, međutim, ocjena dokaza pridržana je za sud prvog stupnja i u revizijskoj fazi postupka prigovori na utvrđeno činjenično stanje nisu dopušteni revizijski razlog s obzirom na odredbu iz čl. 385. ZPP.
Revizijskim navodima nije s uspjehom dovedena u sumnju niti odluka o parničnom trošku. Ovo stoga, što suprotno reviziji, dosuđeni parnični trošak prvotuženiku ne obuhvaća nikakve troškove zastupanja po odvjetniku, već se trošak odnosi samo na dosudu troškova sudskih pristojbi tuženiku za odgovor na tužbu i pristojbu na izjavljenu žalbu protiv ranije donesene odluke u ovom sporu.
Iz navedenih je razloga zato valjalo u svemu odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 15. veljače 2011.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.