Rev-1696/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1696/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Č., kojeg zastupa J. Š., odvjetnik iz Đ., protiv tužene C. o. d.d. Z., P. Đ., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku pod br. Gž-530/96 od 4. travnja 1996. godine, kojom je po žalbi tužitelja potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu br. P- 572/95 od 12. listopada 1995. godine, u sjednici održanoj dana 22. ožujka 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

"Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Tužena C. o. d.d. Z., PJ Đ., dužna je tužitelju B.Č. iz Đ. isplatiti na ime naknade štete iznos od 65.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate, kao i naknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

Tužitelj je dužan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 225,00 kn, u roku od 15 dana."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio pravodobnu, potpunu i dopuštenu reviziju iz svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže da revizija bude uvažena kao osnovana i preinačena nižestupanjska presuda.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je utvrdio da ne postoji bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10. na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 386. ZPP.

O ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija bez obzira da li je riječ o onim apsolutno ili relativno bitnim revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kad se revident na takve povrede u reviziji određeno i konkretno poziva. Tužitelj ne obrazlaže u reviziji niti jednu od takvih povreda, konkretno ih ne naznačujući, što znači da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U revizijskom stadiju postupka je prijeporno, da li je osiguranik tužene koji je upravljao osobnim vozilom svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja, prometne nezgode u kojoj je tužitelj kao biciklist bio zahvaćen vozilom zbog čega je pao i pritom zadobio teške tjelesne ozljede od kojih mu je proizišla materijalna i nematerijalna šteta, odnosno prijeporno je da li je do štetnog događaja, a time i nastale štete došlo isključivo radnjom oštećenika, tj. uzroka koje vozač vozila osiguranog kod tuženika nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Sud prvog stupnja je utvrdio, koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja i to:

- da se dana 8. srpnja 1994. godine oko 00,55 sati na magistralnoj cesti između K. i Đ. dogodila prometna nezgoda u kojoj je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih je pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu;

- da se protiv vozača vozila osiguranog kod tužene I.M. vodio kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 3. u svezi s čl. 156. st. 1. i 3. KZRH u kojem je isti oslobođen od optužbe;

- utvrdio je ponašanje sudionika u prometu i to da je vozač automobila upravljao prilagođenom brzinom, dopuštena brzina je 60 km/h, da se u času kontakta automobil nalazio najvećim dijelom na lijevoj prometnoj traci, odnosno svega 0,5 m na svojoj desnoj traci, tako da se kontakt dogodio od oko 3 do 3,30 cm od desnog ruba kolnika, gledajući u pravcu vožnje vozača automobila a i tužitelja koji je upravljao biciklom, da je vozač automobila obilaženje tužitelja započeo kad je od njega bio udaljen oko 40 m, a tužitelj od desnog ruba kolnika za 1,50 m;

- da je tužitelj bio u alkoholiziranom stanju s 2,54‰ alkohola u krvi, da na biciklu nije imao svjetla ni s prednje ni sa stražnje strane, a nije imao ni povoda da vozi u neposrednoj blizini središnje linije, a posebno da nije imao razloga da poduzima naglo skretanje u lijevo. Na naprijed iznijeti način - naglo skretanje u lijevo da je tužitelj doveo do situacije u kojoj je kontakt njega i nailazećeg vozila bio neizbježan, a što znači da je bila i neizbježna nesreća.

S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja nižestupanjski sudovi su i po stajalištu ovog suda pravilno zaključili, da je do štetne radnje, a time i štete proizišle iz iste došlo isključivo zbog radnji i propusta samog oštećenog - tužitelja, pa slijedom iznijetog mu tužena kao osiguratelj vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nesreći nije u obvezi naknaditi nastalu štetu (čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz iznesenih razloga, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 22. ožujka 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.