P-249/2023-22 · Općinski sud u Sisku

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-249/2023-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice IR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 3. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 17. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, isplatiti tužiteljici IR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.199,56 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

- na iznos od 4,99 € od 01.11.2008. do isplate

- na iznos od 5,73 € od 01.01.2009. do isplate

- na iznos od 6,74 € od 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 7,25 € od 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 6,04 € od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 5,86 € od 01.05.2009. do isplate

- na iznos od 3,96 € od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 2,29 € od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 2,95 € od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 4,22 € od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 3,49 € od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 2,79 € od 01.11.2009. do isplate

- na iznos od 4,41 € od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 5,94 € od 01.01.2010. do isplate

- na iznos od 7,56 € od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 7,13 € od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 9,85 € od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 9,15 € od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 10,40 € od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 18,01 € od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 16,28 € od 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 22,78 € od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 19,35 € od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 16,77 € od 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 24,03 € od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 28,77 € od 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 25,34 € od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 25,84 € od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 23,37 € od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 24,13 € od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 32,51 € od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 33,69 € od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 42,53 € od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 39,19 € od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 34,00 € od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 33,87 € od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 33,30 € od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 35,18 € od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 37,26 € od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 37,32 € od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 36,02 € od 01.04.2012. do isplate

- na iznos od 36,55 € od 01.05.2012. do isplate

- na iznos od 37,32 € od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 36,49 € od 01.07.2012. do isplate

- na iznos od 36,56 € od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 35,78 € od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 34,35 € od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 36,10 € od 01.11.2012. do isplate

- na iznos od 36,73 € od 01.12.2012. do isplate

- na iznos od 36,48 € od 01.01.2013. do isplate

- na iznos od 33,93 € od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 35,70 € od 01.03.2013. do isplate

- na iznos od 36,10 € od 01.04.2013. do isplate

- na iznos od 35,31 € od 01.05.2013. do isplate

- na iznos od 32,96 € od 01.06.2013. do isplate

- na iznos od 31,50 € od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 32,79 € od 01.08.2013. do isplate

- na iznos od 33,68 € od 01.09.2013. do isplate

- na iznos od 35,96 € od 01.10.2013. do isplate

- na iznos od 34,70 € od 01.11.2013. do isplate

- na iznos od 35,27 € od 01.12.2013. do isplate

- na iznos od 35,72 € od 01.01.2014. do isplate

- na iznos od 33,83 € od 01.02.2014. do isplate

- na iznos od 34,68 € od 01.03.2014. do isplate

- na iznos od 34,24 € od 01.04.2014. do isplate

- na iznos od 33,40 € od 01.05.2014. do isplate

- na iznos od 33,02 € od 01.06.2014. do isplate

- na iznos od 33,18 € od 01.07.2014. do isplate

- na iznos od 34,25 € od 01.08.2014. do isplate

- na iznos od 35,33 € od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 35,24 € od 01.10.2014. do isplate

- na iznos od 35,78 € od 01.11.2014. do isplate

- na iznos od 36,57 € od 01.12.2014. do isplate

- na iznos od 36,25 € od 01.01.2015. do isplate

- na iznos od 36,69 € od 01.02.2015. do isplate

- na iznos od 36,69 € od 01.03.2015. do isplate

- na iznos od 36,69 € od 01.04.2015. do isplate

- na iznos od 36,69 € od 01.05.2015. do isplate

- na iznos od 36,69 € od 01.06.2015. do isplate

- na iznos od 36,69 € od 01.07.2015. do isplate

- na iznos od 36,69 € od 01.08.2015. do isplate

- na iznos od 36,69 € od 01.09.2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici IR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati na iznos od 863,80 eura, zakonsku zateznu kamatu, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

- na iznos od 12,86 € od 01.09.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 35,96 € od 01.10.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 34,70 € od 01.11.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 35,27 € od 01.12.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 35,72 € od 01.01.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 33,83 € od 01.02.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 34,68 € od 01.03.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 34,24 € od 01.04.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 33,40 € od 01.05.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 33,02 € od 01.06.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 33,18 € od 01.07.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 34,25 € od 01.08.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 35,33 € od 01.09.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 35,24 € od 01.10.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 35,78 € od 01.11.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,57 € od 01.12.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,25 € od 01.01.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,69 € od 01.02.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,69 € od 01.03.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,69 € od 01.04.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,69 € od 01.05.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,69 € od 01.06.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,69 € od 01.07.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,69 € od 01.08.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 36,69 € od 01.09.2015. do 30. rujna 2015.,

sve u roku od 15 dana.

III. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, tužitelj se odbija.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici IR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Tužba se smatra povučenom za iznos od 9,89 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica IR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužitelj) podnijela je ovom sudu tužbu 5. lipnja 2023. protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 (dalje tuženik), radi isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 3206794893 od 12 lipnja 2006., sklopljenom između tužitelja i tuženika, tužitelju odobren stambeni-adaptacijski kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate s rokom otplate od 14 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 163,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja.

Ugovor o kreditu opisan u točki I. je izmijenjen Aneksom ugovora od 12. siječnja 2016. kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro te je navedenim Aneksom utvrđena preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 60.301,72 kune. Time je tužitelju odmjerena glavnica 775,63 eura odnosno 5.843,95 kune veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi no tužitelj ovom tužbom ne potražuje navedenu razliku glavnice već isključivo potražuje preplatu nastalu do trenutka obračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., a nastalu na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog CHF ugovora.

Navedena razlika u glavnicama nastala na štetu tužitelja nedvojbeno dokazuje kako tužitelj konverzijom kredita prilikom koje mu je utvrđena preplata u iznosu od 6.592,59 kuna nije obeštećen čak ni za tu preplatu uvećanu za zateznu kamatu, dok osobito nema govora o punoj restituciji za posljedice ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita budući da je tužitelju umjesto iznosa od 22.491,05 kuna za koji je stvarno oštećen, priznat tek iznos preplate od 6.592,59 kuna, a čak ni taj iznos mu nije isplaćen već je isti poslužio za fiktivno zatvaranje budućih anuiteta koji su također bili previsoko odmjereni uslijed razlike u glavnicama utvrđene na štetu tužitelja uz napomenu kako je tužitelj oštećen i za razliku nastalu temeljem ništetne promjene kamatne stope koja se ne potražuje uslijed zastare potraživanja po toj osnovi.

Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati) a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14od 9. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna.

Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju(Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju.

Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF u odnosu na početno ugovorene uvjete ugovora preplatio ukupni iznos od 2.209,45 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovoga suda 13. studenog 2023. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da nisu osnovane tvrdnje tužiteljice o ništetnosti promjenjive kamatne stope, jer je tuženica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu postupala savjesno. Dakle, tuženica tvrdi da je neosnovan zahtjev tužiteljice u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope jer je kamatnu stopu mijenjala u skladu s zakonskim ovlaštenjima. U odnosu na valutnu klauzulu i razliku ukupnih anuiteta u odnosu na početni tečaj tuženica se također protivi, jer su stranke 12. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu novčane tražbine o provođenju konverzije kredita iz CHF u EURO. Predmetnim Dodatkom u cijelosti je izmijenjen Ugovor o kreditu, jer je izmijenjena valuta obveze, iznos preostale neotplaćene obveze kredita, pa su time u cijelosti prestale obveze stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti, navodi kako tužitelj nije potrošač, ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u promet po kreditu (stranica 8-27 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (stranica 29-36 spisa), Dodatak ugovora o kreditu (stranica 37-45 spisa), otplatnu tablicu (stranica 46-47 spisa), obavijest o izračunu efekta konverzije (stranica 48 spisa), izračun konverzije (stranica 145-151 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu od 12. lipnja 2006., utvrđeno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.000,00 CHF (članak 1. ugovora), obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Člankom 2. određeno je da se korisnik obvezuje u banci platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je primjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja iznosi 4,90%. Člankom 3. određen je rok otplate kredita od 14 godina. Člankom 7. ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 163,66 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan otplaćenog anuiteta.

6. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je bila klijent Zagrebačke banke d.d. od dana kada se zaposlila te iz tog razloga kada joj je bio potreban novac za adaptaciju kuće koju je naslijedila, otišla je u Zagrebačku banku i pitala za kredit. Tamo joj je od djelatnika banke ponuđen kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit za nju. Po struci je prosvjetni radnik te nema ekonomskih iskustava i prihvatila je kredit u CHF- u. Nitko joj nije objašnjavao zašto je kredit u CHF-u jeftiniji od kredita u EUR. Nije mogla pregovarati o odredbama kredita niti joj je dana ta mogućnost te je potpisala taj ugovor kakav joj je sastavljen, s time da kada ga je čitala, bila joj je bitna količina novca koju dobiva i koji joj je potreban, rata kredita i otplata kredita budući da ga je htjela otplatiti do mirovine. Rata kredita joj je kasnije počela znatno rasti te joj je od strane djelatnika banke bilo preporučeno da napravi konverziju u EUR, što je i učinila i taj je kredit u cijelosti otplatila. Ne raspolaže ekonomskim znanjima da bi znala reći da li je time u cijelosti namirena u odnosu na utuženo razdoblje, kada je plaćala znatno više rate kredita. Ne sjeća se da bi joj netko kod tuženika dao obrasce ili reklame vezane uz kredite, nitko ju ništa nije posebno informirao niti joj posebno obrazlagao vezano uz kredit koji uzima. Nitko ju ništa nije upozoravao niti je bilo što mogla znati vezano u navedenu nadležnost u ugovoru. Ugovor je sklopila u [adresa] jer živi u [adresa], te s obzirom na navedeno i da je u mirovini koja joj je prije iznosila 520,00 €, a sada 800,00 €, odlazak u Zagreb bi joj predstavljao trošak. Pročitala je ugovor no ono što je njoj bilo važno je bila visina novca koju dobiva, rate i visina rate. Zna što je valutna klauzula, to znači da rata kredita može rasti ili se smanjivati, ali vezano uz CHF nije znala da može toliko rasti niti je to očekivala.

7. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu), sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi se o adaptaciji kuće kao fizička osoba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, kamatnoj stopi, mjesnoj nadležnosti). Tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba kredita gdje se govori o korisniku kredita, a ne osobi imenom i prezimenom. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnu stopu, mjesnoj nadležnosti) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

10. Tijekom postupka, tuženik je isticao prigovor mjesne nenadležnosti. U odnosu na takav prigovor ovaj prvostupanjski sud prije svega primjećuje da sam ugovor o kreditu nije sklopljen u Zagrebu, već u poslovnici u [adresa]. Tužitelj je pristupio u poslovnicu tuženika gdje je potpisao ugovor na unaprijed formuliranom standardnom obliku, koji je u sebi sadržavao i unaprijed sročenu odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti. Nakon toga je i sama ovjera ugovora provedena od strane bilježnika na području grada [adresa], gdje tužitelj ima i prebivalište. Tužitelj u svom iskazu navodi da se o ovoj odredbi nije pregovaralo, a isto tako navodi kako živi i radi u [adresa], te bi odlazak u Zagreb za nju predstavljao materijalni problem.

11. Nadalje, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Brojna sudska praksa Europskog suda u odnosu na takvo pitanje ukazuje kako među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu I od 3. travnja 2019., C-266/18; kao i presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C-176/17, EU:C:2018:711, t. 63. te navedenu sudsku praksu).

12. Osim toga, Europski sud u odnosu na pitanje utvrđivanja i provjere ništetnosti ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 6. i 7. spomenute Direktive, ukazuje kako postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove bi mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu. To bi moglo biti tako ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut (vidjeti u tom smislu presudu Aquamed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od ..2015., U i T, C-567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).

13. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. I u tom pogledu je teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja na samom tuženiku, koji u postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 21. ugovora, obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču i na koju isti nije mogao utjecati. Osim toga, tužitelj je u postupku opunomoćio kvalificiranog punomoćnika u gradu [adresa] gdje ima prebivalište, ugovor je sklopljen u poslovnici u [adresa], slijedom čega takve okolnosti ukazuju na činjenicu da suđenje pred ovim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, kako fizički, tako i materijalno, dok bi vođenje postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom na području grada Zagreba predstavljalo otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost (u tom smislu i rješenje Gž1423/2019 ŽS Zadar od 9. siječnja 2020.).

14. Stoga razloga, kako je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ugovorena na način da je sadržana u standardnom ugovoru, te tuženik o istoj nije mogao pregovarati, a takva odredba dovodi do neravnoteže u odnosima stranaka, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nadležnost nije osnovan pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja od 19. ožujka 2024.

15. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao tim više što je tužitelj iskazao da su ga nagovarali na kredit kao najpovoljniji). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

16. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

18. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 UR i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 L i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

19. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

20. Naime, u smislu čl.

81. st.

1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl.

96. st.

1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl.

49. st.

1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl.

83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl.

84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl.

87. st.

1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl.

3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl.

4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl.

6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl.

7. st.

1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl.

8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl.

10. st.

2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

22. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

23. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.

24. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za adaptaciju kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

25. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 TR od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

26. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula isplatu utužene razlike.

27. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.

28. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da je takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužiteljice. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

29. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 5. lipnja 2023., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja koja su nastala nakon 4. travnja 2007., nisu u zastari.

30. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Kseniji Vrebac, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je između tužitelja i tuženika dana 12. lipnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 3206794893 za adaptaciju kuće, u kojem se u bitnome navode sljedeći ugovoreni uvjeti kreditiranja:

- iznos odobrenog kredita je kunska protuvrijednost od 20.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB važeće na dan isplate kredita,

- redovna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke.

- rok otplate kredita iznosi 14 godina

- korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja.

- početni anuitet iznosi 163,66 CHF, prvi anuitet dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu, odnosno 16. kolovoza 2006. Prema podacima iz dokumenta Promet po kreditu, kredit je isplaćen 30. lipnja 2005. Srednji tečaj HNB za CHF na dan isplate kredita iznosi 4,673604. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dana 12. siječnja 2016. je između tužitelja i tuženika sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. U Tablici broj 1, vještakinja je prikazala iznose razlike u kunskim uplatama za mjesečne anuitete na valutnu klauzulu CHF u ukupnom razdoblju otplate kredita od kolovoza 2006. do rujna 2015. Ukupna razlika između stvarno plaćenih kunskih iznosa za CHF anuitete i iznosa koliko bi isti iznosili da su CHF anuiteti plaćani po tečaju na dan isplate kredita u cjelokupnom razdoblju iznosi 2.096,91 CHF. U Tablici broj 2 je prikazan izračun pozitivne razlike koje iznose 2.199,56 CHF, dok su u tablici broj 3 prikazane samo negativne razlike koje ukupno iznose 102,65 EUR. Vještakinja je također obračunala da je u izračunu konverzije nastala razlika u glavnicama u iznosu od 603,44 €, međutim navedeno nije utuženo od strane tužitelja, to se isto naglašava samo zato što navedeno potvrđuje da tužitelj nije konverzijom u cijelosti obeštećen. Konverzijom je ustanovljena nova glavnica izražena u EUR, s tim da niti ona nije dovoljno smanjena, nego je veća za 603,44 € od onog iznosa koji bi u otplati kredita bio postignut, pod uvjetom ništetnosti predmetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ugovora o kreditu. Prema izračunu konverzije, višak uplate za euro anuitete u simuliranom otplatnom planu iznosi 863,80 eura (članak 5. Dodatka ugovora o kreditu). Taj iznos preplate se koristi u namirenju 50% od budućih anuiteta u razdoblju nakon konverzije. Sukladno navedenom, vještakinja navodi kako je konverzijom tužitelj samo djelomično obeštećen (2.199,56 € - 863,80 € = 1.335,76 €).

31. Između tužitelja i tuženika je 12. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).

32. Nesporno je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

33. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

34. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 S od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

35. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

36. Kako je iz nalaza i mišljenja vještakinje Ksenije Vrebac vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. U konačnici sud naglašava da je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja odlučivao u okviru zahtjeva koje su stranke postavile (čl. 2. st. 1. ZPP, ističući ovdje da je predmet ovog postupka preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora kojom je otplata kredita vezana za promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, kao i razlika u glavnici nastala kod Konverzije upravo zbog primjene ništetne valutne klauzule, a ne eventualno zatezne kamate i troškovi kredita) a kako je tužitelj potraživao isključivo preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba, odnosno pozitivnu razliku nastalu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita, sud je odlučivao upravo o osnovanosti takvog zahtjeva tužitelja. S druge strane tuženik, osim isticanja neosnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na negativne razlike, nije stavljao druge prigovor negativne razlike niti zahtjeve (protutužbu ili eventualno građanskopravnu kompenzaciju prigovor prijeboja ili procesno-pravnu kompenzaciju odnosno prigovor radi prijeboja, a koji prigovori se moraju i jasno istaknuti te ne nastaju automatski - čl 196.ZOO).

37. U odnosu na navode tuženika da je tužitelju izvršena preplata po konverziji, uvidom u Dodatak ugovora o kreditu, te nalaz i mišljenje vještaka, utvrđeno je da je tužitelju nastala preplata u iznosu od 863,80 eura, te člankom 6. Dodatka ugovora o kreditu (Sporazum o preplati) utvrđeno je da će se ukupan iznos preplate koristiti za namirenje po 50% iznosa budućih eur anuiteta u razdoblju nakon konverzije. Kako je iz dodatka vidljivo da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućih anuiteta iznos smanjivati za 50% sve dok preplata ne bude iskorištena.

U odnosu na preplatu a koja je tužitelju priznata Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužitelju priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i kamatnu stopu. Naime, među strankama nije sporno, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR).

Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna, jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužiteljici.

Obzirom da je ista preplata priznata tužitelju (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu) jasno je da sada tužitelju, a koja potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužiteljice koja tražbina mu je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužitelju puni utvrđeni iznos, već iznos utvrđen od strane vještaka umanjen za priznati iznos.

Sukladno navedenom, sud je utvrđeni iznos priznate preplate konverzijom prebio sa potraživanjima tužitelja s osnova nastale razlike u valutnoj klauzuli i to tako da je iznos od 863,80 eura odbio od zbroja najkasnije nastalih potraživanja tužitelja s osnova valutne klauzule.

38. Sud ovdje napominje da tužitelj nije mogao odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužitelj došao u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi aktivirao sredstva, a čime bi i cijela svrha Ugovora o kreditu bila dovedena u pitanje. Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO.

39. Tijekom postupka, tuženik je tražio izračun novčanog iznosa u mjesecima kada je tužitelj plaćao manje od iznosa utvrđenog otplatnim planom (tzv. negativne razlike), te je sud i utvrdio temeljem provedenog vještačenja tzv. negativne razlike u iznosu od 102,65 eura, međutim tuženik nije u ovom postupku stavio niti prigovor radi prijeboja niti protutužbeni zahtjev. Tužitelj navedene mjesece nije utužio pa uzimanjem u obzir i tih tzv. negativnih razlika, sud bi prekoračio tužbeni zahtjev i odlučio o nečemu što nije utuženo.

40. Prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj je potraživao iznos od 2.209,45 eur. Podneskom od 22. travnja 2025. tužitelj potražuje iznos od 2.199,56 eur, dakle nakon provedenog vještačenja, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 9,89 eur. Tuženik se ovom povlačenju nije protivio, iako mu je podnesak tužitelja dostavljen 12. svibnja 2025. pa je temeljem članka 193. stavak 2. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

41. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

42. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je sud dosudio trošak tužiteljici i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak zastupanja na ročištima od 19. ožujka 2024., 1. listopada 2024., te 3. srpnja 2025., svako u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podnesaka od 13. prosinca 2023., te 22. travnja 2025., svaki u iznosu od 250,00 €, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 €, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 €, što ukupno iznosi 2.025,00 €.

43. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.

44. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 17. srpnja 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba