II Rev-237/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-237/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. – t. s., polnilnica mineralnih vod in pijač, R. d.o.o. Republika Slovenija, koga zastupa V. G.-V., odvjetnica iz Z., protiv tuženika I. Trgovinsko-proizvodno dioničko društvo S., koga zastupa T. K., odvjetnik iz S., radi povrata ambalaže, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 26. siječnja 1999. godine, broj: Pž-4157/98, kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu od 03. lipnja 1998. godine, broj: P- 7112/94, u sjednici održanoj dana 15. travnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju vrati ambalažu pobliže opisanu u izreci te presude ili isplati tužitelju protuvrijednost iste u iznosu od 267.031,10 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 40.043,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika u dijelu kojim je tužitelju dosuđen novčani iznos od 267.031,10 kn zajedno sa zateznim kamatama, kao i u odluci o parničnom trošku, dok je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik presuđen na vraćanje ambalaže i to bez vraćanja predmeta u tom dijelu prvostupanjskom sudu.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je utvrdio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji tuženika tužba tužitelja ne sadrži alternativno ovlaštenje oslobađanja tuženika od obveze (fakultat alternativa).

Točna je tvrdnja tuženika, koju obrazlaže u reviziji da alternativno ovlaštenje nije tužbeni zahtjev, te da o njemu sud ne može ni raspravljati ni meritorno odlučivati, pa ni ulaziti u ocjenu adekvatnosti visine iznosa koji tužitelj traži umjesto dužne činidbe.

No, u konkretnom slučaju radi se o eventualnoj kumulaciji, pa kad je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim potražuje vraćanje ambalaže ostaje zahtjev za isplatu protuvrijednosti o kojem je sud raspravio i donio odluku.

Takav tužbeni zahtjev tužitelja temelji se na odredbi čl. 290. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO), prema kojem kad se obveza sastoji u davanju stvari određenih po rodu, a dužnik dođe u zakašnjenje, vjerovnik pošto je prethodno o tome obavijestio dužnika može po svom izboru nabaviti stvar istog roda i zahtijevati od dužnika naknadu cijene i naknadu štete ili zahtijevati vrijednost dugovanih stvari i naknadu štete.

Dakle, radi se o posebnom pravu vjerovnika na temelju samog zakona.

Prema utvrđenjima sudova proizlazi da su stranke bile u ugovornom odnosu prema kojem je tužitelj isporučivao robu tužitelju, a tuženik je bio u obvezi vratiti ambalažu.

Kako to tuženik niti nakon opomene nije učinio došlo je do utuženja.

Suprotno tvrdnji tuženika sudovi su s osnovom zaključili da nije nastupila zastara potraživanja, s obzirom da je među strankama 31. prosinca 1995. godine došlo do usuglašavanja salda dugovanja, što je tuženik svojim pečatom i potpisom ovlaštenog predstavnika i potvrdio, a podnesak kojim je postavio zahtjev za isplatu iznosa od 267.031,10 kn zaprimljen je kod suda 07. travnja 1998. godine.

Protuvrijednost stvari utvrđena je vještačenjem na koje stranke nisu imale primjedbi, pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi iz revizije, a ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 15. travnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.