Rev-1078/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1078/2016-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz Ž., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., L., B. i T. u Z., radi raskida ugovora, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-491/15-2 od 9. lipnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5945/13-12 od 7. studenog 2014., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika podnesena po punomoćnicima 4. prosinca 2015. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-491/15-2 od 9. lipnja 2015. u dijelu pod toč. I. izreke odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika podnesena po punomoćnicima 4. prosinca 2015. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-491/15-2 od 9. lipnja 2015. u dijelu pod toč. II. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

Revizija tuženika podnesena osobno po tuženiku 4. prosinca 2015. odbacuje se kao nedopuštena.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je „Preliminarni kupoprodajni ugovor“ sklopljen između stranaka 25. srpnja 2002. raskinut.

Nalaže se tuženom, u roku od 15 dana, predati tužitelju u posjed č.zem. 1013/1, 1013/2, 1003 i 1016, sve KO V., a tužitelj se ovlašćuje, temeljem ove presude, ishoditi upis prava vlasništva (1/2 dijela) na spomenutim česticama na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženog.

Tuženom se nalaže, u roku od 15 dana, nadoknaditi tužitelju parnični trošak.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 31.250,00 kn u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5945/13-12 od 7. studenog 2014. i sudi:

Utvrđuje se da je preliminarni kupoprodajni ugovor sklopljen između stranaka 25. srpnja 2002. raskinut.

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana preda tužitelju posjed k.č.br. 1013/1, 1013/2, 1003 i 1016 sve k.o. V. a tužitelj se ovlašćuje da temeljem ove presude ishodi upis prava vlasništva u ½ dijela na spomenutim česticama na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 40.200,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznom kamatama tekućim od 7. studenog 2014., pa do isplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena kao i trošak žalbe u iznosu od 7.226,25 kn, sve u roku od 15 dana.“

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio reviziju, po svojim punomoćnicima, u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Osim toga, tuženik je podnio i reviziju, po direktoru M. O., u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlaže ukinuti pobijanu presudu.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija tuženika podnesena po punomoćnicima protiv odluke o glavnoj stvari u dijelu u kojem je preinačena presuda prvog stupnja nije osnovana, a revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

Revizija tuženika podnesena osobno po tuženiku nije dopuštena.

U odnosu na reviziju tuženika podnesenu po direktoru M. O. valja reći da prema odredbi čl. 91.a st. 1. ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik. Iznimno od st. 1., prema st. 2. istog čl., stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovoga ili kojega drugoga zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit. Prema st. 3., u slučaju iz st. 2. odredbe čl. 91.a ZPP, stranka odnosno njezin opunomoćenik dužni su uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

U konkretnom slučaju revizija nije izjavljena po odvjetniku kao opunomoćeniku, već je revizija u ime stranke podnesena po njenom direktoru M. O. bez prilaganja izvornika ili preslike potvrde o položenom pravosudnom ispitu, a što nije učinjeno ni u prethodnom tijeku postupka.

Slijedom navedenog podnesena revizija nije dopuštena, radi čega ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 91.a st. 1. do 3. ZPP

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženik u reviziji podnesenoj po punomoćnicima određeno ne navodi koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, odnosno u čemu se ista sastoji, pa sukladno odredbi čl. 392.a st.1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje na raskid preliminarnog kupoprodajnog ugovora koji je sklopljen između tužitelja, kao prodavatelja i tuženika, kao kupca 25. srpnja 2002., zbog neispunjenja ugovorne obveze kupca na isplatu kupoprodajne cijene i posljedično tome upis brisanja prava vlasništva tuženika i uspostava ranijeg vlasničkog prava na nekretninama koje su predmet kupoprodaje u korist tužitelja.

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da je između stranaka bio sklopljen kupoprodajni ugovor 25. srpnja 2002. kojim je tužitelj prodao tuženom kč. br. 1013/1, 1013/2, 1003 i 1016, zk.ul. 151, i kč.br. 1003., zk.ul. 528, sve k.o. V. za ukupan iznos od 61.355,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti te da se tuženik obvezao najkasnije do 1. rujna 2003. isplatiti iznos od 30.677,00 EUR, a preostali iznos u šest rata po 5.113,00 eura s time da zadnja rata dospijeva 1. rujna 2009., a koju obvezu tuženik nije ispunio. Također je utvrđeno da je tužitelj nakon zaključenja ugovora vodio parnični postupak utvrđenja ništavosti pred Općinskom sudom u Korčuli posl. br. P-781/06 koji je pravomoćno dovršen donošenjem presude kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja dok je usvojen protutužbeni zahtjev tuženika za izdavanjem tabularne isprave za upis prava vlasništva na ½ dijela predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama. Slijedom navedenog sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj izgubio pravo zahtijevati isplatu pretežnog dijela obveze iz predmetnog ugovora budući da je ista u iznosu od 56.242,50 EUR zastarjela u trenutku kada je tužitelj zatražio ispunjenje obveze isplate kupoprodajne cijene dopisom od 17. rujna 2013. dok je preostali iznos od 5.113,00 EUR, a koji se odnosi na zadnju ratu koja dospijeva 1. rujna 2019. prestao prijebojem na temelju izjave tuženika o prijeboju od 12. prosinca 2013.

Sud drugog stupnja prihvatio je žalbu tužitelja i preinačio presudu suda prvog stupnja smatrajući da je zastara zahtjeva za raskid ugovora počela teći prvog dana nakon proteka roka u kojem je tuženi trebao isplatiti zadnji iznos kupovnine, dakle 2. rujna 2009., te je pravilnom primjenom odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje:ZOO) valjalo zaključiti da je zastara zahtjeva tužitelja za ispunjenjem ugovorne obveze trebala nastupiti protekom zastarnog roka od pet godina tj. 2. rujna 2014. Slijedom navedenog sud drugog stupnja je utvrdio da je zahtjev tužitelja od 18. rujna 2013. za isplatom u naknadno ostavljenom roku podnesen pravovremeno te da su nakon proteka roka od šest dana, u kom tuženik nije ispunio obvezu isplate kupovnine niti djelomično, nastupile pravne posljedice raskida ugovora na temelju samog zakona u smislu čl. 126. st. 3. ZOO, a u vezi čl. 125. st. 1. ZOO, te sukladno čl. 132. st. 2. ZOO prihvatio zahtjev tužitelja za vraćanjem posjeda predmetnih nekretnina kao i upisa brisanja prava vlasništva tuženika s upisom prava vlasništva tih čestica u ½ dijela na njegovo ime.

Navedeni zaključak drugostupanjskog suda pravilnima prihvaća i revizijski sud. Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju ispunjenje obveze isplate kupoprodajne cijene u ratama prema datumima navedenim u ugovoru ne predstavlja bitan sastojak ugovora. U slučaju kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtjeva njezino ispunjenje.

U konkretnom slučaju je riječ o kupoprodaji nekretnine. Predmetni ugovor, osim što sadržava rok isplate kupoprodajne cijene, nema odredbe kojom bi bile predviđene posljedice neisplate kupoprodajne cijene u ugovorenom roku niti sadržava neku drugu odredbu koja bi ukazivala da je rok isplate te cijene bitan sastojak ugovora. Također, rok isplate kupoprodajne cijene u takvom ugovoru ne može se smatrati fiksnim rokom po prirodi posla, jer se ne može zaključiti da vjerovnik ne bi imao ekonomski interes za ispunjenje ugovora isplatom cijene nakon proteka tog roka ili da se ne bi mogla ostvariti svrha tog ugovora.

Zahtjev za ostvarivanje tražbine iz sklopljenog ugovora o prodaji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 371. ZOO-a). Sukladno čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U konkretnom slučaju sud drugog stupnja je utvrdio da je prema sklopljenom kupoprodajnom ugovoru između stranaka tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze nakon proteka roka u kojem je tuženi trebao isplatiti zadnji iznos kupovnine, dakle 2. rujna 2009.

U odnosu na revizijske navode tuženika, kada je tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, tuženik iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza te iznosi drugačije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda. Međutim, tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obzirom je prema utvrđenju pobijane presude u ovom slučaju došlo do raskida ugovora ispunjenjem pretpostavki iz odredbe čl. 126. ZOO, to su nastupili učinci raskida ( čl. 132. ZOO) u kojima su obje stranke oslobođene svojih obveza iz ugovora, izuzet obveze na naknadu eventualne štete, a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tuženika u odnosu na glavni zahtjev odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 27. kolovoza 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.